Vahida nikada nije mogla do kraja pogledati snimku na kojoj Škorpioni kod Trnova ubijaju zarobljene Srebreničane. Tu je ubijen i njen suprug Juso Delić. Snimke na kojima se vidi kako Škorpioni nogama udaraju ljude čije su ruke vezane na leđima, a potom u njih pucaju iz pušaka obišle su svijet.
Žrtve su osuđene na patnju
"Nekoliko puta sam ju pokušavala pregledati, ali dalje od onog dijela na kojem se vidi kako mog Jusu udaraju, nisam mogla... Gledajući to, više puta sam se onesvijestila. Ubili su ga iako nikada nije nosio pušku, bio je kuhar", priča Vahida.
To nije kraj njezina svjedočenja. "Imala sam i brata Tahira. Imao je sedamnaest godina kada je ušao u bazu UNPROFOR-a u Potočarima".
Mislio je da će kod nizozemskih vojnika naći spas. Glavu smo mu našli 2008. godine, a 2010. još nekoliko kostiju", kaže Vahida. Dodaje da su sve preživjele žrtve genocida u Srebrenici "osuđene na patnju".
Masovne grobnice
Spas u bazi UNPROFOR-a u Potočarima u srpnju 1995. godine potražili su i Hamed i Fejzo, suprug i sin Fadile Efendić.
"U Potočarima su odvajali žene od muškaraca, a njih su najvjerojatnije odveli prema Bratuncu. Hamedove kosti, bez lubanje, pronađene su u sekundarnoj masovnoj grobnici 1998. godine."
"Zločinci su prekopavali masovne grobnice i razbacivali posmrtne ostatke ubijenih na više lokacija kako bi sakrili tragove zločina. Lubanju su mu našli dvije godine kasnije u drugoj masovnoj grobnici", priča Fadila Efendić.
''Ni danas ne znam gdje je ubijen''
Prema svjedočenjima preživjelih, Hamed je ubijen u halama Zemljoradničke zadruge u Kravici 13. ili 14. srpnja 1995. zajedno s još 1200 zarobljenika. Gdje je ubijen njen sin Fejzo Fadila ne zna ni danas.
"U Tuzli su mi rekli da su pronašli samo dvije njegove kosti, od potkoljenice i donju vilicu. Četiri godine sam čekala, a kada sam vidjela da više ništa nema, odlučila sam da od muža ukopam te dvije kosti. Ni danas ne znam gdje je ubijen".
"Kako su kosti pronađene u masovnoj grobnici Kamenica, pretpostavljam da je ubijen u Domu kulture u Pilici, kod Branjeva. Nisam sigurna, ali kad dođem na to mjesto, imam nekakav poseban osjećaj... Imam osjećaj da je baš ubijen u Pilici", priča Fadila.
Mladi žele bolju sliku Srebrenice
U vrijeme pada Srebrenice Nurdin Mustafić bio je beba od tri mjeseca. Otac mu je ubijen u genocidu kao i mnogi drugi članovi njegove obitelji. Nekoliko očevih kostiju pronađeno je u više masovnih grobnica.
"Ne mogu ukopati samo nekoliko očevih kostiju. Za mene bi jedina satisfakcija bila da oca ukopam u zemlju za koju se borio i dao život, za Republiku Bosnu i Hercegovinu", kaže Nurdin.
Nurdin je danas pravnik i živi u Sarajevu. Žali što mu je genocid prva asocijacija na Srebrenicu.
"Mi, obrazovani mladi ljudi iz Srebrenice, željni smo promjena, želimo promijeniti sliku tog grada i vratiti dostojanstvo, čast i ugled našem narodu. Želimo se boriti za prihvaćanje haških presuda i donošenje Zakona o zabrani negiranja genocida i drugih zločina".
Apel UN-u
"Republika Srpska je izravno odgovorna za genocid, a Srbija je okrivljena da nije spriječila genocid u Srebrenici. Boreći se i za prihvaćanje tih presuda, želimo graditi budućnost u kojoj se ovakvi zločini neće ponoviti", kaže Nurdin.
Jedan on načina borbe koju Nurdin spominje je i "Apel djece rođene u ratu u Srebrenici i BiH", kojim se od čelnika UN-a traži pomoć "u stvaranju boljeg svijeta".
"Svojim nezalaganjem pridonijeli ste da se dogode užasni zločini s kojima smo se morali suočiti te ste odgovorni za posljedice koje moramo svakodnevno trpjeti. Sada se morate zauzeti da se počinitelji zaista pozovu na odgovornost i da se uspostavi konačan mir", navodi se među ostalim, u apelu Nurdina Mustafića, Ajne Jusić, Emine Boračić i Društva za ugrožene narode.
Borba za bolju BiH
Očeva smrt i tragedija kroz koju je prošla Nurdinova obitelj za mladića je "teret koji se nosi čitav život".
"Taj teret može vas povući na dno ili motivirati da budete uspješniji, obrazovaniji, da se borite, da jednostavno ne dopustite sebi ni generacijama koje dolaze da se nešto slično ponovi".
"Ja sam se odlučio za borbu i, uza svoju profesionalnu karijeru, uključit ću se i u druge društvene i političke procese kako bi ova država bila uređenija, bolja za život. Želim se boriti da BiH bude država blagostanja. Ne znam hoću li ja to dočekati, ali budući naraštaji sigurno hoće", kaže Nurdin Mustafić.
