Prije se o Čečeniji moglo čuti češće, a danas kao da je veliki dio svijeta zaboravio na Čečeniju. O ovoj republici Ruske Federacije smještenoj na Kavkazu te životu u njoj za Deutsche Welle piše novinar Konstantin von Eggert te otkriva da na neki način današnje Čečenije ne bi bilo da nije bilo današnjeg predsjednika Vladimira Putina. Inače, Eggert je redoviti kolumnist DW-a na ruskom jeziku i voditelj emisija na internetskom TV kanalu Doshd. No, sa Čečenijom valja krenuti redom.
Drugi čečenski rat počeo je 30. rujna 1999. kada su tenkovi drugi put u pet godina ušli u Čečeniju. Prvi čečenski rat trajao je od 1994. do 1996. te je završio mirovnim sporazumom potpisanim od tadašnjeg ruskog predsjednika Borisa Jeljcina i Aslana Mashadova, bivšeg sovjetskog oficira. Tako je nekada sovjetska autonomna pokrajina postala poluneovisna tvorevina, koju vodi, kako piše novinar Eggert, "gomila zavađenih gospodara rata". Regija je i dalje pod kontrolom Rusije, no Moskvu se nije previše pitalo kada je riječ o donošenju odluka. Veliki broj Rusa taj je sporazum vidio kao poraz Rusije, a bili su i u pravu.
Dolazak Putina i tjeranje terorista
U kolovozu daleke 1999. riječ je vodio Vladimir Putin, tek novi ruski premijer za kojeg se znalo da će naslijediti bivšeg predsjednika Jeljcina. Tada energični Putin žari i pali s oštrom retorikom koja se odnosi na "čečensko pitanje", a tome pridonosi i serija misterioznih eksplozija u stambenim blokovima Moskve i Volgodonskog u rujnu. Istrebljenje terorizma kao i sigurnost pod svaku cijenu postali su prioritet za Ruse. Trupe su krenule prema Groznom, glavnom gradu Čečenije i tada su ljudi znali da je za to zaslužan Vladimir Putin, nikako Jeljcin. Iduće godine, Putin postaje predsjednik Rusije.
A woman walks past the Heart of Chechnya mosque in central Grozny on July 24, 2017., Image: 342901393, License: Rights-managed, Restrictions: , Model Release: no, Credit line: Profimedia, AFP, Kirill KUDRYAVTSEV
"Antiterorističkom operacijom" nazivao se taj rat u službenom govoru te je trebao biti brz te donijeti pobjedu. Između ostalog, čak je Ahmat Kadirov, glavni vođa čečenskih snaga i muftija regije promijenio stranu i sklopio dogovor s Kremljom. Kadirov je smrtno stradao 2004. u bombaškom napadu, a njegov sin Ramazan, inače najmoćniji lider muslimana u Rusiji, od tada Čečeniju vodi kao privatnu grofoviju, piše Eggert za DW.
U to vrijeme, Rusi su slobodu zamijenili za tobožnju sigurnost koju im je nudila Putinova vladavina. Eggert objašnjava da se Ruse za to ne može kriviti jer je to na neki način bilo vraćanje ugleda izgubljenog nakon raspada SSSR-a. Krah Sovjetskog Saveza donio je pad ekonomije te propast mreža socijalne pomoći. Kada je Putin 1999. obećao kraj terorista terorista i da će "otjerati bandite u toalet i pustiti vodu za njima", tada je i dobio podršku nekoliko desetaka milijuna ljudi koji su htjeli moćnog lidera koji će zemlji vratiti samopoštovanje.
Čečenija danas nije razorena, ali je i dalje pod Putinovom čizmom
Premda Grozni danas ima čelične i staklene nebodere te se ulicama voze skupocjeni automobili te više grad ne izgleda razoreno kao prije dva desetljeća, i dalje je više od 80 posto prihoda Čečenije sastavljeno od subvencija i federalnog proračuna. DW piše da mnogi kažu da je to cijena kojom Moskva mora platiti mirovnu nagodbu s Kadirovim. Glasine o korupciji u Čečeniji ne staju, no nema mjesta na kojem bi se o tom problemu govorilo.
Ova Putinova, kako ju Eggert naziva, "sigurnjačka država", kontrolira izbore na svim razinama. Ne postoje neovisni zastupnici koji bi postavili pitanje o kršenju ljudskih prava ili pak o zloupotrebi proračuna u Čečeniji. Isto tako, nema neovisnih vođa koji bi pitali Kremlj zašto se porezi njihovih građana troše na drugom mjestu. Naime, 80 ruskih federalnih jedinica su zapravo namještenici ruskog predsjednika.
(COMBO) This combination of photos created on July 29, 2019, shows a bridge over the Sunzha river in downtown Grozny on March 31, 1995 (top), and the same location view taken on July 26, 2019. The city of Grozny was totally destroyed by the two wars between Russian federal center and rebelled Chechen Republic of Ichkeria, from 1994 to 1996 and from 1999 to 2009., Image: 461272719, License: Rights-managed, Restrictions: , Model Release: no, Credit line: Profimedia, AFP, Alexander NEMENOV
Uz sve nabrojeno i sudstvo je pod utjecajem režima, a i da situacija nije takva, vrlo je neizgledno da bi se našli tužitelji i suci koji bi se pozabavili Razmanom Kadirovim. Ljudi koje taj čečenski lider smatra neprijateljima nestaju ili umiru pod nerazjašnjenim okolnosti. Primjerice, Ana Politkovskaja, istraživačka novinarka ubijena je 2006. godine, a aktivistica za ljudska prava Natalja Estemirova ubijena je 2009. Često se mogu čuti optužbe da republikom vlada šerijat, no to kao da nije nikome u fokusu interesa. Tu i tamo se nađe još hrabrih novinara poput onih koji rade u Novaje gazete. Novinar Eggert piše da su prije dvije godine otkrili detalje o mučenju homoseksualaca kod Kadirovljevim režimom. Nažalost, nema se tko baviti tim novinarskim pitanjima.
Naslijeđe Putinove ere
Eggert za DW piše da Čečenija i danas na dosta načina nema ništa zajedničko s ostatkom Rusije, a to ne žele mijenjati ni Kremlj ni podijeljena i slaba ruska oporba. Ako se demokracija vrati u Rusiju, Čečenija će vjerojatno biti najteže i najbolnije naslijeđe Putinove ere s kojim će se nasljednici morati boriti, predviđa ruski novinar. Kaže da je cilj taj da opet ne bude rata.
No, do tada su Rusija kao i njen predsjednik odlučni živjeti u sjedni za kojeg se mislilo da će riješiti čečensko pitanje.
