Zbog premalih uplata čileanski mirovinski sustav koji je Svjetska banka desetljećima promovirala kao odlično rješenje za azijske zemlje u razvoju i postkomunističke države na istoku Europe našao se na rubu sloma.

Najbogatiju državu Južne Amerike potresaju socijalni nemiri zbog siromaštva i društvene nejednakosti, a takvom stanju znatno je doprinio i tamošnji mirovinski sustav zbog kojega 44 posto čileanskih umirovljenika prima mirovine niže od minimalne plaće, piše Poslovni dnevnik. Stoga danas pomalo ironično zvuče nekadašnje tvrdnje da je mirovinski sustav bio glavni pokretač čileanskoga gospodarstva i ključni dio ekonomskog uspjeha te države. U radikalnu reformu mirovinskog sustava Čile je krenuo 1981. u vrijeme vojne diktature generala Augusta Pinocheta.

Najkraće rečeno, Čile je tom reformom ukinuo sustav međugeneracijske solidarnosti i prešao na sustav individualne kapitalizirane štednje. U privatne mirovinske fondove mirovinske doprinose uplaćivali su radnici, a ne poslodavci.

Znanstveni radovi ističu kako je reformu provela skupina neoliberalnih ekonomista nadahnutih idejama Čikaške škole, a kako vojna hunta nije imala potpunu predodžbu koji će biti efekti reforme, mogli su neometano provesti svoje zamisli.

Isprva je reforma pokazala sjajne rezultate. S nekadašnjih 26 posto izdvajanja iz plaća zaposlenih u privatnom sektoru, stopa doprinosa pala je na 10 posto, ali su zahvaljujući visokom rastu čileanskog BDP-a te posljedičnom snažnom rastu prinosa fondova isplaćene mirovine bile znatno više nego ranije.

Danas se u čileanskim mirovinskim fondovima nalazi 200 milijardi dolara imovine što je 80 posto BDP-a te države. Zbog toga je čileanski sustav imao snažnu potporu međunarodnih financijskih institucija, a preslikan je u većem ili manjem obliku u preko 30 država Južne Amerike, jugoistočne Azije i istočne Europe. Tijekom hrvatske mirovinske reforme prije 20-ak godina preuzeta je ideja kapitalizirane štednje, ali nije napušten sustav međugeneracijske solidarnosti.     Međutim, čileanski sustav je zamišljen da donosi mirovine članovima fondova koji većinu radnog vijeka provedu zaposleni, redovito uplaćujući doprinose. A to je teško ispuniti u državi u kojoj trećina radno aktivnog stanovništva radi "na crno" što znači da su im uplate u mirovinski fond minimalne ili nikakve. "To je sustav koji ne funkcionira u stvarnosti Južne Amerike. Privatni mirovinski sustav funkcionira dobro za petinu stanovništva, a ostali su zaboravljeni", kaže za Financial Times čileanski mirovinski stručnjak Andras Uthoff. Analitičari smatraju da je stopa doprinosa od 10 posto - gotovo upola manja od stope u razvijenim državama - preniska da bi rezultirala pristojnim mirovinama. K tome, dob za umirovljenje također nije visoka, 65 godina za muškarce te 60 godina za žene.

Dobar dio bijesa Čileanaca usmjeren prema upraviteljima mirovinskih fondova motiviran je dobiti koju fondovi ostvaruju iz naknade za upravljanje novcem članova na tržištu kapitala. Fernando Larrain, čelnik tamošnje udruge upravitelja mirovinskih fondova kaže kako bi se mirovine svih umirovljenika povećale za svega 13 dolara kada bi im fondovi dali svu ostvarenu dobit. "To je sve u redu, ali ne rješava ništa", kaže Larrain. Prema njegovu mišljenju, veće mirovine mogu se osigurati samo ako  država pristane isplaćivati dio iznosa.