Pravilnik o upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Zašto se Cipranin nakon života u brojnim državama skrasio baš u Zagorju?

Cipar je postao novi sinonim za krizu u Europi. Malena otočna zemlja, podijeljena već četvrt stoljeća bori se s financijskom krizom. Nekad je bio poznatiji po sukobu Grka i Turaka, a
danas eto po bankama u kojima se navodno pere mafijaški novac.

Kako ne bih trebao putovati na Cipar, odlučio sam nazvati svog prijatelja, Cipranina Maria koji je nedavno preselio u Hrvatsku. Iz jedne zemlje zahvaćene krizom u drugu, iako krize su bitno drugačije, Mario Pavlou piše svoju odiseju i govori o životu u Hrvatskoj i o tome zašto je smatra svojim drugim domom.

“Trenutno je u Cipru podizanje gotovine ograničeno na 300 eura dnevno, a iz zemlje se iznijeti može najviše 1.000 eura. Postoje, dakle, vrlo stroge kontrole, a pretpostavlja se da će oporavak trajati gotovo jedno desetljeće”, konstatira Mario Pavlou te dodaje da na kraju ne zna što mu je gore: ciparske stroge kontrole ili hrvatska nelikvidnost.

Mario Pavlou je web-dizajner, a u Hrvatsku ga je dovuklo, što drugo, nego ljubav! Prije četiri godine doselio je sa svojom ženom u zagorski gradić Zabok, situirao se, a uslijedilo je i dijete… pa zatim još jedno… dijete.

Djetinjstvo na Cipru

“Smatram se Cipraninom, definitivno, to ništa ne može promijeniti, ali cijeli sam život u stvari posvuda selio”, kaže Mario.

Mario je rođen, za mnoge onih romantičnih godina, ’70-ih, ali na Cipru bilo je daleko od romantike. Turska je izvršila invaziju i 1975. godine otok je podijeljen na grčki i turski dio. U EU ušao je samo grčki dio tj. ono što se danas naziva Republikom.

“Sjećam se dok sam kao klinac sjedio u bazenu na vrhu hotela u kojem je moj otac bio upravitelj, a iznad mene letjeli su avioni”, na tečnom, britanskom engleskom kaže Mario. Odgovor na pitanje zašto govori engleski, a ne grčki jezik, vrlo je jednostavan. Osim što je Cipar do 1960. bio britanska kolonija, i engleski je jezik uobičajen, Mario je pohađao englesku školu i to u Londonu gdje je obitelj preselila poslije nesretnog rata.

“Za vrijeme rata na kratko smo preselili u Libanon, jer tamo imamo rodbinu, zatim smo skoro deset godina živjeli u Londonu, ali mojem je ocu nedostajao Cipar pa smo se vratili. U međuvremenu nisam imao prilike vježbati grčki tako da je engleski jezik, jezik kojim komuniciram”.

Iako je poslije rata bilo dosta uništenih obitelji, Ciprani su uvijek znali kako se izvući iz gabule pa su tako napravili i tih ’80-ih, kada je Cipar naprosto cvao. Od svoje majke Argentinke, vrhunske balerine, dobio je još jednu dozu internacionalizma, a pošto mu je otac umro dok je još bio dijete, po završetku škole malo ga je toga vezalo za Cipar.

“S nepunih 19 godina krenuo sam na studij komunikacija u SAD i od tog trenutka nisam se vratio kući”, sa sjetom se prisjeća Mario.

Život u Hrvatskom zagorju

I na kraju čovjek se pita što jedan Cipranin radi u Hrvatskom zagorju?

“Živio sam i radio u Londonu punih 10 godina. Bilo mi je lijepo u velikom i multikulturalnom gradu, ali došle su do mene i one godine kad mi je to već dosadilo, a taman se ukazala i ova prokleta kriza. Odlučio sam promijeniti život”.

Upoznao je ženu preko najpopularnije društvene mreže, Facebooka, sasvim slučajno jer nije jedan od onih voajera koji šalju neugodne poruke. Upoznali su se, zbližili, živjeli neko vrijeme u Pragu i ubrzo se vjenčali. Doselili su, na njegovu inicijativu u zagorski gradić Zabok gdje je svoje djetinjstvo provela njegova žena.

S dvije kćerkice i sa životom među pitomim zagorskim bregima zadovoljan je bez obzira na krizu i reflektirajući se na svoj život kaže da je istinski sretan.

“Najgore je što se kriza pojačala do maksimuma taman kad smo doselili, ali sve to nadoknadio je tempo kojim se ovdje živi. Ljudi se više druže, više vremena odvajaju za prijatelje…, podsjeća me na Cipar u starim danima”, prisjeća se i komentira uz srk crnog piva Mario Pavlou.

Zabok, iako malo i homogeno mjesto, kao i cijela Hrvatska uostalom, pokazao se kao vrlo prijateljski nastrojen prema strancu.

“Ljudi su me uistinu primili kao prijatelja, jako su znatiželjni i žele vježbati engleski jezik. Ono što sam primijetio je da mnogi ovdje cijene pravednost i za nju su spremni poginuti”, referira se Mario, a da niti sam ne zna, na poznatu i duboko ukorijenjenu zagorsku pravicu.

“Sretneš nekog na ulici, pozove te na piće, a već poslije pola sata pijete gemišt u njegovoj klijeti, pa gdje toga ima?!”, kaže.

‘Kao da u Njemačkoj nema prljavog novca’

Hrvatska po mentalitetu možda sliči Cipru u starim danima, ali nikako mu ne sliči po trenutnoj krizi. Na Cipru je jako razvijen bankarski sektor i Cipar je zbog niskih poreza i blagih kontrola porijekla novca funkcionirao kao off-shore financijski centar. Najviše su novca na Cipru ostavljali Rusi. Hrvatska, kao što znamo, nema nikakve sličnosti s takvim sustavom, njezini problemi druge su vrste.

“Pa nema veze što su Rusi ostavljali novac. Mogao ga je ostaviti tko god je htio. Kao da u Njemačkoj, koja sad toliko prigovara, nema prljavog novca! Ima ga više nego na Cipru”, bijesno govori Mario.

Dodaje kako se boji da će velike zemlje kolonizirati i Hrvatsku, ali da jednostavno u ovoj situaciji ne vidi alternative ulasku u EU.

“Treba živjeti!”, kaže ispijajući pivo, ali osvrće se i na svoju rodbinu na Cipru.

Banke su na Cipru zamrzle dio depozita svim štedišama. Njegov je prijatelj digao kredit za kuću i novac je sjeo na njegov osobni račun. Baš u tom trenutku odlukom mu je dio tog novca zamrznut tj. ne može ga podići s računa kako bi gradio, a kredit mora vraćati po glavnici od početka priče.

“Moja majka, koja je gospođa u ozbiljnim godinama, psuje na sam spomen obveznica koje nam nude. Kaže da su ravne toaletnom papiru, a s toaletnim papirom znamo što se radi”, bijesno će Mario.

Stanovnicima su u zamjenu za oduzeti novac s računa, kako bi spasili banke, ponudili obveznice tih istih banaka, a to je mnogima neprihvatljivo.

Na kraju priče nameće se zaključak da je jedina zajednička stvar krizi na Cipru i krizi u Hrvatskoj ta što mladi ljudi ozbiljno razmišljaju o odlasku.

“Ljudi ne mogu dizati novce s računa kako bi platili radnike, uzeli su im njihove štednje i zarade, kako ne bi razmišljali o odlasku? Samo vjerujem kako će rijetko koji od mojih sunarodnjaka završiti u Hrvatskoj”, sa smiješkom dodaje Mario.

Povratak na Net.hr