Ovaj tjedan napunilo se šest mjeseci otkako je Mahsa Amini bila uhićena jer navodno nije poštivala stroga iranska pravila o nošenju vela. Za nekoliko dana je umrla, što je izazvalo najveće prosvjede u Iranu zadnjih godina, piše France Presse.
Ta 22-godišnja Iranka kurdskog podrijetla postala je općepoznato ime u Iranu, žarišna točka poziva za promjenama. Širom svijeta postala je heroj za aktiviste za ženska prava i simbol za zapadne protivnike Islamskoj Republici.
Amini je prošli rujan bila u posjetu Teheranu sa svojim bratom i rođacima. Uhićena je kada su izlazili iz postaje metroa. Moralna policija optužila ju je da je „neprimjereno” odjevena i odvela u policijsku postaju. Ondje se srušila nakon svađe s policajkom, po kratkoj snimci video kamere koju su objavile vlasti. Provela je tri dana u bolnici u komi i umrla 16. rujna, za što su vlasti okrivile njezine zdravstvene probleme.
Za mnoge ta mlada žena iz zapadnog iranskog grada Sakeza personificira borbu protiv obveze nošenja vela. Njezino ime postalo je žarišna točka za protestni pokret koji je tresao zemlju mjesecima.
Epitaf na njezinu grobu kaže: „Nisi umrla Mahsa, tvoje ime je postalo simbol.”
Gotovo preko noći njezin portret postao je sveprisutan u iranskim gradovima, izvješen na zidovima i istaknut na transparentima prosvjednika. Pojavio se na naslovnicama nekih časopisa objavljenim u Iranu uključujući časopis Andisheh Pouya od ožujka.
„Nepoznata prije svoje smrti, Mahsa je postala simbol opresije i njezino nedužno lice jača tu sliku”, rekao je politolog Ahmad Zeidabadi.
Poziv na otvorenost
Prosvjedi zbog njezine smrti u pritvoru, koji su počeli u Teheranu i njezinu rodnom Kurdistanu, brzo su prerasli u nacionalni pokret za promjene.
Bijes javnosti zbog njezine smrti nadovezao se na „niz problema, uključujući gospodarsku krizu, stajališta prema moralnoj policiji i politička pitanja kao što su odluke konzervativnog Vijeća čuvara o diskvalificiranju kandidata za izbore”, rekao je sociolog Abas Abdi.
Predvođeni mladima koji traže veću spolnu ravnopravnost i veću otvorenost bez vođe ili političkog programa, ulični prosvjedi doživjeli su vrhunac potkraj prošle godine.
Stotine ljudi bile su ubijene, uključujući desetke pripadnika snaga sigurnosti, a tisuće uhićene zbog sudjelovanja u „neredima”, kako su ih ocijenili dužnosnici, okrivljujući za to neprijateljske snage povezane sa Sjedinjenim Državama, Izraelom i njihovim saveznicima.
U veljači, nakon što su se prosvjedi smirili, a vrhovni vođa Ajatolah Ali Hamenei proglasio djelomičnu amnestiju, vlasti su počele puštati na slobodu tisuće ljudi uhićenih u vezi s prosvjedima.
Do sada je pušteno na slobodu oko 22.600 ljudi „povezanih s neredima”, rekao je ovaj tjedan čelnik pravosuđa Gholamhosein Mohseni Edžei.
No Abdi je rekao da bi se prosvjednici mogli vratiti na ulice jer razlozi za njihovo nezadovoljstvo nisu riješeni.
„Prosvjedi su prestali, ali sumnjam da je to doista kraj”, rekao je, ističući da „glavni uzroci krize i dalje nisu riješeni”. „U sadašnjoj situaciji bilo kakav incident može izazvati nove prosvjede.”
Kao primjer je naveo bijes javnosti zbog vala tajanstvenih trovanja tisuća učenica u više od 200 škola u zadnja tri mjeseca.
Tihe promjene
Masovni prosvjedi u Iranu, među najvećima od revolucije 1979., potaknuli su neke u oporbi u egzilu da govore da predstoji promjena režima.
„Neki ljudi, osobito u dijaspori, pogrešno se klade na pad Islamske Republike u jako bliskoj budućnosti”, rekao je politolog Zeidabadi.
Zeidabadi smatra da su emigranti pogrešno shvatili prirodu protestnog pokreta koji je po njegovu mišljenju više „građanski” nego politički.
Naglasio je da, ako se tako promatra, pokret polučio „rezultate”, osobito u smislu tihog ublažavanja provedbe pravila o odijevanju za žene.
„Tolerira se određeni stupanj slobode od hidžaba čak i ako se zakoni i pravila nisu promijenili”, rekao je Zeidabadi.
On očekuje jednako diskretne i oprezne reforme u drugim područjima, prije svega gospodarstvu, pod pritiskom inflacije od oko 50 posto i rekordne deprecijacije riala u odnosu prema američkom dolaru.
„Izgleda da je Islamska Republika shvatila da treba promijeniti politiku, premda ne postoji konsenzus unutar vlasti o trajnom odgovoru na izazove.”
