Na Zapadu i u dijelovima Azije raste zabrinutost da bi Kina mogla izvršiti invaziju na Tajvan kako bi odvratila pozornost od rastućih domaćih izazova ili zato što kineski čelnici zamišljaju da im se zatvara prilika za osvajanje otoka. Naime, neki analitičari tvrde da bi Peking, suočen s gospodarskim usporavanjem i rastućom nezaposlenosti, mogao biti u iskušenju pokrenuti vojnu ofenzivu kako bi prikupio podršku javnosti.
Tajvanski ministar vanjskih poslova, Joseph Wu, nagađao je u siječnju 2023. da bi kineski predsjednik Xi Jinping mogao stvoriti vanjsku krizu 'kako bi skrenuo domaću pozornost ili pokazao Kinezima da je nešto postigao'. Drugi analitičari upozoravaju da se bliži rat, jer rast Kine usporava. Po njihovom mišljenju, Peking bi mogao pokušati iskoristiti priliku da upotrijebi silu protiv Tajvana dok je još u prednosti. Admiral Mike Gilday, šef američkih pomorskih operacija, sugerirao je u listopadu 2022. da bi Kina mogla pokušati zauzeti Tajvan već 2022. ili 2023. dok su drugi američki dužnosnici, uključujući Marka Milleya, predsjednika Združenog stožera, i Williama Burnsa, ravnatelja CIA-e, upozorili su da Xi još nije odlučio napasti Tajvan. Među nekim zapadnim sigurnosnim analitičarima i političarima postoji sve veća zabrinutost da će Xi narediti invaziju jednom kada Narodna oslobodilačka vojska (PLA) povjeruje da ima vojnu sposobnost za invaziju na Tajvan i držati SAD na odstojanju.
Međutim, strahovi da će Kina uskoro napasti Tajvan su pretjerani i malo je dokaza da kineski čelnici vide sve kraći rok za djelovanje, piše Foreign Affairs dodajući da su takvi strahovi, čini se, više potaknuti Washingtonovim procjenama vlastite vojne ranjivosti nego pekinškom računicom.
Samoispunjavajuće proročanstvo
Povijesno gledano, kineski čelnici nisu započinjali ratove kako bi skrenuli pozornost s domaćih izazova. Ako ništa drugo, problemi kod kuće umanjili su kinesku vanjsku politiku, a kinesko javno mnijenje bilo je sklono nagrađivati one vladine iskaze koji ne vode otvorenom sukobu.
Ako Zapad preuveliča rizik od kineske invazije na Tajvan, mogao bi nenamjerno stvoriti samoispunjavajuće proročanstvo. SAD bi se, umjesto pretpostavki o invaziji na Tajvan, trebao usredotočiti na zaustavljanje – ili barem usporavanje – spirale akcija-reakcija koja je postojano podizala napetosti i činila Tajvansku krizu vjerojatnijom.
To ne znači obustavljanje napora da se ojača otpornost Tajvana ili diverzificira obrambena pozicija SAD-a u regiji, ali znači izbjegavanje nepotrebnog sukoba i utvrđivanje recipročnih koraka koje bi Washington i Peking mogli poduzeti da 'snize temperaturu'.
Težak, ali ključan zadatak za američke političare je balansirati između odvraćanja i provokacije. Simbolični prikazi odlučnosti, bezuvjetne predanosti obrani Tajvana i obećanja povećanja američke vojne moći u regiji mogli bi previše odlutati prema potonjem, nenamjerno izazivajući sukob.
Malo dokaza za pokretanje rata
Malo je razloga koji bi dali naslutiti da će domaći izazovi dovesti kinesko vodstvo u iskušenje da pokrene rat u inozemstvu.
U pregledu međunacionalnih studija o međunarodnim sukobima iz 2008., znanstvenici Matthew Baum i Philip Potter pronašli su malo dosljednih dokaza o tome da su svjetski čelnici započinjali vojna neprijateljstva kako bi pridobili domaću podršku. Štoviše, manje je vjerojatno da će autoritarni vođe, za razliku od demokratskih vođa, pokrenuti krize nakon domaćih nemira, jer imaju veću slobodu represije nad svojim narodom, otkrio je politolog Chris Gelpi. Umjesto da se upuštaju u riskantne vojne avanture, čelnici suočeni s domaćim izazovima često biraju druga sredstva za suzbijanje nezadovoljstva, uključujući rad s drugim državama na rješavanju prijetnji iznutra - primjerice, rješavanjem graničnih sporova kako bi smirili nemire na svojim granicama - ili pribjegavanjem represiji.
To dokazuje i odgovor Kine na prosvjede protiv covid mjera. Nakon što su prosvjednici u desecima kineksih gradova izašli na ulice noseći listove praznog papira - simbole otpora pred cenzurom - kineska vlada nije nastojala skrenuti pozornost s domaćeg nezadovoljstva agresivnim vanjskopolitičkim mjerama. Umjesto toga, ublažila je covid ograničenja, privela i ispitala prosvjednike te nastavila svoje napore privlačenja stranih ulagača.
Kineski čelnici dali su malo znakova da bi ih domaća nesigurnost mogla potaknuti na napad na Tajvan. Naprotiv, Xi i vodstvo Komunističke partije Kine nastojali su projicirati sliku samopouzdanja i strpljenja pred rastućim međunarodnim rizicima i izazovima. Osim toga, Xi je na 20. stranačkom kongresu KPK u listopadu 2022. rekao da se "kotači povijesti kotrljaju prema ponovnom ujedinjenju Kine".
Povijesni demantiji
Kineski čelnici bili su, povijesno gledano, skloni ublažiti svoju vanjsku politiku tijekom domaćih nemira. Ponekad su se upuštali u oštru retoriku i zveckanje oružjem, ali rijetko su u takvim razdobljima pokretali vojne operacije. Čak je i predsjednik Mao Zedong, koji je 1958. naredio granatiranje pučinskih otoka, nastojao mobilizirati kinesko stanovništvo izbjegavajući otvoreni rat oko Tajvana te upozoravajući da Kina mora voditi samo bitke u kojima će sigurno pobijediti.
Prema politologu M. Tayloru Fravelu, Kina je sa svojim susjedilma od 1949. postigla kompromis u 15 od 17 teritorijalnih sporova.U analizi ponašanja Pekinga u militariziranim međudržavnim sporovima između 1949. i 1992., politolog Alastair Johnston nije pronašao 'nikakav odnos između domaćih nemira i kineske upotrebe sile izvana'. Štoviše, učestalost uplitanja Kine u militarizirane međudržavne sporove smanjila se kada su se domaći nemiri povećali. Drugim riječima, kineski čelnici činili su suprotno od onoga na što mnogi analitičari danas upozoravaju: nastojali su smanjiti vanjske napetosti kako bi se s domaćim izazovima uhvatili u koštac s pozicije veće snage, dok su pokušavali odvratiti strane napore da iskoriste unutarnje napetosti.
Isti obrazac slijedilo je ponašanje Pekinga u Istočnom i Južnom kineskom moru. Tijekom dvaju sukoba s Tokijom 1990-ih oko lanca otoka poznatog kao Senkaku u Japanu i Diaoyu u Kini, kineski su čelnici, primjerice, ugušili izraze popularne antipatije prema Japanu s ciljem očuvanja gospodarskih veza s Tokijom, utvrdili su znanstvenici za međunarodne odnose Phillip Saunders i Erica Downs. Politolog Andrew Chubb pokazao je pak da su između 1970. i 2015. kineski čelnici bili manje agresivni na moru tijekom razdoblja unutarnjih sukoba. Peking je djelovao odlučno u pomorskim teritorijalnim sporovima uglavnom kako bi osujetio uočene izazove, a ne odvratio pozornost od povećane domaće nesigurnosti.
Preventivno djelovanje
Tvrdnje da Peking traži prilike za napad u domaće političke svrhe ne samo da su pogrešne, već su i opasne, jer impliciraju da akcije SAD-a nemaju nikakvog utjecaja na kinesku računicu prema Tajvanu. Domaća razmatranja i vojna ravnoteža snaga nisu jedini čimbenici koje će Xi uzeti u obzir pri odlučivanju hoće li napasti Tajvan. Čak i ako radije izbjegava kratkoročni sukob i vjeruje da će se kineski vojni izgledi s vremenom poboljšati, ipak bi mogao narediti vojnu operaciju, ako on i drugi kineski čelnici uvide nagli porast rizika da bi Tajvan mogao biti izgubljen.
Kao što je Fravel pokazao, Kina je često koristila vojnu silu kako bi se suprotstavila uočenim izazovima koji bi mogli ugroziti njezin suverenitet u teritorijalnim i pomorskim sporovima. Takvi izazovi, uključujući radnje SAD-a koje podupiru Tajvan kao neovisnu državu ili sugeriraju da bi Washington mogao biti na korak do obnove formalnog savezništva s otokom, mogli bi izazvati reakciju Kine.
Unatoč tome, Peking na percipirane provokacije može odgovoriti na manje rizične načine i bez eskalacije vojnog sukoba. Primjerice, može nametnuti troškove Tajvanu, uključujući vojne, gospodarske i diplomatske napore da se otok stisne i odvrati od povlačenja s kopna. Takvo ponašanje ne treba zamijeniti s pripremama za rat.
Važnost zadržavanja mira
Iako je Xi 2021. upozorio da će Kina poduzeti 'odlučne mjere' ako je isprovociraju 'snage za neovisnost Tajvana', KPK je 2022. ponovila da njezin prvi izbor ostaje 'mirno ponovno ujedinjenje'. Čak je i oštroumni Qiao Liang, umirovljeni general bojnik kineskih zračnih snaga, upozorio protiv plime nacionalističke agitacije za akciju protiv Tajvana.
"Krajnji cilj Kine nije ponovno ujedinjenje Tajvana, već ostvarenje sna o nacionalnom pomlađivanju – kako bi svih 1,4 milijarde Kineza moglo imati dobar život", rekao je Qiao u intervjuu u svibnju 2020. Nadalje, upozorio je da bi zauzimanje Tajvana silom bilo 'preskupo' te da ne bi trebalo biti prioritet Pekinga.
Kineski čelnici trenutno još uvijek vrše pritisak na PLA da se pripremi za mogući rat oko Tajvana, što ukazuje na to da nisu sigurni u svoju pobjedu. Dokle god te sumnje traju, upotreba sile za preuzimanje otoka ostat će zadnja opcija. Kao što je primijetio John Culver, bivši američki obavještajni analitičar fokusiran na istočnu Aziju, priprema za zauzimanje Tajvana bila bi golem, vrlo vidljiv napor. U mjesecima prije invazije takve bi pripreme bilo nemoguće držati u tajnosti.
Za sada, najbolj način za sprječavanje sukoba je shvaćanje da uzajamni napori u pokazivanju odlučnosti i prijetnji kaznom nisu dovoljni za održavanje mira. Kina, Tajvan i SAD moraju se oduprijeti analizi koja bi se mogla pretvoriti u samoispunjavajuće proročanstvo te osigurati da alternative sukobu ostanu održive.Tako bi Washington trebao uvjeriti Peking da nije sklon promicati trajno odvajanje Tajvana ili njegovu službenu neovisnost. Američki dužnosnici i predstavnici također ne bi trebali Tajvan nazivati zemljom, saveznikom ili strateškim sredstvom, niti pokušavati sijati razdor ili poticati promjenu režima u Kini. Sve to izazvalo bi Peking. Umjesto toga, Washington bi trebao pomoći u jačanju obrane Tajvana, ali bez dramatičnih promjena u američkoj vojnoj potpori.
Zaključno, Peking, Washington i Taipei moraju izbjeći stvaranje scenarija kojeg se i sami boje.
