Ruke Ionela Boyerua lagano se tresu dok za Guardian govori o danu kad je prije 25 godina, kraj zahoda u smrznutome dvoristu u Targovistu strijeljao rumunjskoga diktatora Nicolaea Ceausescua i njegovu zenu Elenu.
Na Bozic 1989. Ionel Boyeru je bio strazar na njihovu melodramatskome formalnom sudenju, izveo ih je iz zgrade dok je diktator pjevao Internacionalu, a njegova manje pribrana zena vristala je*ite se! Zatim ih je postavio pred zid i pomeo ih svojim kalasnjikovom.
Sve se dogodilo tako brzo da je vojni fotograf koji je snimao sudenje uspio uhvatiti samo zadnji rafal i tijela sto su se srusila na pod. Ali i tih nekoliko sekunda obiljezilo je zivot toga padobranca.
'Prekinuo sam dva zivota'
"I danas sam nervozan kad o tome govorim", kaze i stisce casu rakije. "Prekinuo sam dva zivota. U ratu je to prihvatljivo, ali mnogo je teze kad ubijes nenaoruzane ljude. To nikomu ne bih pozelio, iako je meni ubijanje ljudi posao".
Krupan i brkat covjek s mutne snimke danas je punasan djedica koji ne zali sto je bas on oznacio konacan kraj Ceausescuove vladavine straha i neimastine. I njegova je obitelj bila medu milijunima progonjenih.
"Moj je djed bio svecenik, liberal, veci je dio zivota proveo u zatvoru", kaze Boyeru. "On je bio zbilja sretan nakon tih dogadaja, sretan sto se rezim promijenio, sto je Ceausescu mrtav. Rekao mi je: 'Bez brige, ja na se uzimam sve tvoje grijehe'".
Propao mu brak
Nije lako bilo biti jedan od najslavnijih krvnika prosloga stoljeca. Platio je to gubitkom privatnosti i braka sa zenom kojoj je smetala takva mucna slava.
Boyeru vjeruje da su bas njegovi meci ubili Ceausescuove jer je, kad je poceo pucati, uocio da se jedan od trojice clanova streljackoga voda skamenio na nekoliko trenutaka, a drugi je zaboravio oruzje staviti na automatski nacin rada pa je uspio ispaliti samo nekoliko pojedinacnih hitaca.
Nicolae i Elena "jos su bili veoma zaljubljeni" i trazili su da umru zajedno, usprkos presudi koja je trazila odvojena smaknuca. On im je ispunio tu posljednju zelju i tjesi se sto ih je ubio odmah. "Ustrijelio sam ih veoma brzo. Smatram da sam im omogucio da umru dostojanstveno", kaze.
'Svaka revolucija trazi krv'
Rumunji njegove generacije, koje je u skoli odgajala komunisticka teorija, a kod kuce ljudska okrutnost, i danas prilicno jednostavno govore o cijeni politickih previranja. "Svaka revolucija trazi krv. A ne zaboravite, revolucija jede svoje junake", kaze on i slijeze ramenima.
Boyeru je tada imao 31 godinu, bio je casnik u elitnoj padobranskoj postrojbi i javio se kao dobrovoljac za tajanstvenu bozicnu misiju. Zapovijed su dobili tek koji trenutak prije susreta s Nicolaeom Ceausescuom koji je samo dan-dva ranije bio apsolutni vladar. "Ministar me pitao, 'Satnice, mozete li to?' Odgovorio sam, 'Mogu'. A sto sam mogao reci?"
Rumunjska je padala u kaos, bila je to jedna od posljednjih zemalja sovjetskog bloka istocne Europe koja je svrgnula komunisticko vodstvo. Boyeruova je postrojba u tajnosti pratila revoluciju na radiju Slobodna Europa. Taj je radio imao nadimak 'gustercic', vjerojatno zato sto se iako zabranjen uspijevao probiti kroz pukotine u zidinama propagande.
Vojnici plakali od srece
Cijela je postrojba 21. prosinca bila prisiljena prisegnuti na lojalnost covjeku kojega ce Boyeru ustrijeliti za manje od tjedan dana. "Natjerali su nas da potpisemo izjavu da se ne slazemo s time sto se dogada i da cemo podupirati i stititi Ceausescua". Sutradan su sokirani gledali kako sivu zgradu Centralnoga komiteta, sjediste komunisticke moci zauzimaju prosvjednici, a Ceausescu i zena bjeze helikopterom.
"Vojnici su plakali od srece, ljudi za koje biste prije bili pomislili da se slazu s rezimom, sad su prstali od odusevljenja. Izvadili smo skriveni alkohol, vrlo losu rakiju i pili".
Zatim nekoliko dana u vojarnama nisu znali sto bi sa sobom. Bilo je monotono, ali napeto. "Da bar mogu ustrijeliti Ceausescua! Da mi padne saka, sto bih ucinio?", rekao je jedan njegov prijatelj na Badnjak. Zvao se Dorin Cirlan, a vec sutradan i on je ne znajuci volontirao za clana streljackoga voda.
Nazalost, dobio je i vise od toga, kaze Boyeru. Kad su se vracali s mjesta sudenja, helikopter je bio pun tuzitelja, sudaca i visokih casnika i "nije bilo mjesta pa je Cirlan morao sjediti na truplima. On je najvise traumatiziran", kaze Boyeru.
"Onda su svi htjeli biti na nasem mjestu. Danas vise nitko", zakljucio je.
