Kuprešanin Marko Ivić ostao je šokiran riječima liječnika iz Ginekološke klinike Kliničkog bolničkog centra "Zvjezdara" kada mu je 1988. rekao "biraj" u sobi punoj novorođenčadi. Marko tvrdi da su mu htjeli prodati dijete. On živi i radi u njemačkom gradiću Landshutu, a sa suprugom nažalost nije mogao dobiti dijete. Odlučili su ga posvojiti, priča Marko za Deutsche Welle. Slučajno je upoznao čovjeka iz Bugojna, izvjesnog Dragana, koji mu je rekao da ima u Beogradu rješenje za njega.
"Otputovali smo u Beograd i jako sam se iznenadio kada mi je rekao da parkiramo vozilo kraj rodilišta. Mislio sam da ćemo otići u sirotište", priča Kuprešanin. Medicinska sestra dala mu je bijelu kutu i tada je krenuo s liječnikom u obilazak rodilja, gdje je dodirivanjem kreveta trebao dati znak koja rodilja najviše sliči njegovoj supruzi i to kako bi posvojio dijete koje će najviše nalikovati njemu i ženi.
Cijena jedne bebe bila je 10.000 njemačkih maraka, a cijena blizanaca 15.000
"Pitao me kako izgleda moja žena, a ja sam odgovorio da je crnka. Poslije me je odveo u baby box i rekao mi da izaberem bebu. Doslovno mi je rekao: 'biraj'. Rekao je da se po djetetu plaća 10.000 DEM, a ako želim blizance, onda 15.000, da će sve papire srediti kao da je moja žena rodila. Čak mi je govorio da i moje njemačke prijatelje, ali i naše ljude, upoznam da u tom rodilištu, mogu dobiti dijete ako to žele. Kada je to govorio, predstavljao se kao veliki humanist jer su to, navodno, djeca iz siromašnih obitelji ili studentica koje nisu znale što bi s njima. Znao sam da to nikako ne može biti u redu. Rekao sam da ću razgovarati sa ženom i otišao", prisjeća se Marko Ivić za Deutsche Welle.
Prije dvije godine Marko je vidio televizijski prilog na NTV Happy koji ga je posve uznemirio. Riječ je o priči o ženama iz Udruženja nestalih beba iz Srbije. One su preklinjale za istinu o svojoj nestaloj djeci sa sumnjom da su postali žrtva trgovine ljudima. "U Njemačkoj volimo pogledati naše TV kanale, saznati što se događa u našoj zemlji i zemljama bivše Jugoslavije. Supruga i ja gledali smo tu emisiju i ja sam samo kazao: Ane moja, to smo mi mogli biti. Mi smo mogli to ukradeno dijete kupiti. Mi smo mogli biti kupci. Ostali smo šokirani. Vidio sam te majke i rekao da neću šutjeti. Odmah sam nazvao broj s ekrana gdje se pozivalo da se jave majke koje smatraju da su im djeca nestala", ispričao je. Ubrzo nakon toga Marko je otputovao u Beograd.
Svjedočenje Marka Ivića kao nada za stotinu majki iz Srbije
Marko je otišao u Beograd na poziv majki Udruženja nestalih beba iz Srbije kao svjedok, sa snimljenim video svjedočenjem te ovjerenom pismenom izjavom koja će biti dokaz na sudu. Marka su pitali što bi učinio da je kojim slučajem kupio bebu, a poslije vidio emisiju o ukradenim bebama. Marko spremno odgovara: "Rekao bih, kćeri moja, spremi se, idemo u Beograd da tvoja majka više ne plače. Odgojen sam kao katolik i ne bih mogao s tim živjeti. Čovječnost je i iznad roditeljstva. Shvaćam da se u Srbiji još boje, ali njihovo tužiteljstvo treba istražiti ove slučajeve. Nije normalno da toliko puno rođene djece bude mrtvo".
Republički zavod za statistiku Republike Srbije ima podatke o rođenim bebama pa je jasno vidljivo da je u razdoblju od 1960. do 1990. godine, od ukupno rođenih 4.660.714 djece, mrtvo rođeno 22.792, a umrlo čak 228.006 djece do nepune godine dana. Ana Pejić, tajnica udruženja roditelja nestalih beba Vojvodine (jednog od pet koliko ih je u Srbiji), za Deutsche Welle kaže da je to enormno visok broj i dodaje da se ne zna koji je dio od tog broja lažno proglašen mrtvim.
Svjedočenje Marka Ivića je slamka nade za stotine majki koje su uvjerene da su njihova djeca živa i žrtve trgovine ljudima. Pejić kaže da majke iz Srbije i BiH imaju mnogo toga zajedničkog.
Majke na mukama
"U naše grupe na društvenim mrežama uključile su se i majke iz BiH zbog istog problema. Tražile su pomoć i susret. Njihova djeca su ili upućena u Beograd na neke od neonatologija ili im se gubi trag u BiH. Imaju problem s podizanjem dokumentacije u Srbiji. Veže nas ista muka, mi se razumijemo", govori Ana Pejić. Prema tvrdnjama Ane Pejić, nestala je 1988. u Sremskoj Mitrovici, ali je tek 2015. smogla snage zaviriti u dokumentaciju.
"Krenula sam tek tada tražiti jer sam do tada vjerovala liječnicima. Mislila sam da je zaista umrla. Ali, slučajno sam otkrila da mi je u izvod knjige rođenih upisano žensko dijete koje sam rodila, a u knjige umrlih muško. Žensko ima jedan matični broj, muško drugi. Pitala sam bolnicu gdje mi je dijete, a oni su me uputili pogrebnom poduzeću. Nakon što su me iz pogrebnog poduzeća Komunalije u Sremskoj Mitrovici pismeno izvijestili da dijete tu nije pokopano, podnijela sam kaznenu prijavu tužiteljstvu u Sremskoj Mitrovici koje mi je odgovorilo da je moje dijete 'najvjerojatnije' odneseno u Novi Sad i spaljeno u krematoriju u bolnici, iako ova bolnica nije imala krematorij niti ga je smjela imati. Imala je samo jednu peć u ostavi za reciklažu otpada. Nema nikakvog dokaza da je tu spaljeno", ukratko govori gospođa Ana o svoje posljednje četiri godine potrage i agonije.
No, ne sastavlja se mučna potraga za istinom samo za Anu Pejić jer još mnoge majke čeka isti scenarij. "Nikom nisu dali da je vidi, ni živu ni mrtvu, a navodno je živjela 36 sati. Groba nema. Nije ni obavljena obdukcija iako je po zakonu obvezna. Ako nije pokopana, onda je živa. Gdje je? Priče svih roditelja su slične i puno je dokaza koji ukazuju na trgovinu ljudima", govori Pejić.
Žele istinu
Facebook grupe u kojima ove majke prepričavaju svoja iskustva, svakim danom sve su brojnije. Javljaju se žene iz cijele bivše Jugoslavije sa sličnim svjedočanstvima i dokazima. Njihova potraga završava na jednom: istini. "Želimo istinu. Samo istinu što se dogodilo s našom djecom. Imamo pravo na to. Ne moram ga vidjeti, ali želim znati. Ako je mrtav, ako sam ja pogriješila u sumnji to se mora dokazati, a ako je živ samo da znam da negdje živi", kaže Dijana Knežević iz Tuzle, buduća predsjednica Udruženja nestalih beba u BiH. Dijana Knežević je još 1995. trebala roditi u Tuzli i postati majka dječaka. No, zbog bebine liječničke dijagnoze u petom mjesecu trudnoće (beba je imala "vodenu glavu") savjetovali su joj hitan prekid trudnoće.
"Suprotno tome, ja sam se porodila čak tri mjeseca nakon što je dijagnoza postavljena umjesto da se prekid trudnoće učini što prije, što je više nego vrlo neuobičajeno. I nakon svega nisam dobila tijelo bebe, nalaze. Bila sam vrlo mlada i tada nisam shvaćala što se događa. Nelogičnosti je previše", govori Dijana o svom vrlo mučnom iskustvu, sumnjajući u liječničku dijagnozu i sami ishod poroda.
Majke sumnjaju da su im djeca prodana u inozemstvo
S Deutsche Welleom svoju priču je podijelila Tuzlanka Dževida Hasić. Naime, ona se 1986. porodila kod kuće, a nakon toga je tri dana provela u rodilištu sa svojom djevojčicom. Kazali su joj da u Tuzli tada nije bilo inkubatora za bebe i da je dijete poslano u Beograd. Ubrzo nakon toga su joj telegramom javili da je beba umrla i da ne trebaju dolaziti jer će ispraćaj obaviti Zavod za nedonoščad. "Nisam dobila obdukcijski nalaz, ništa. Velika je sumnja u meni, osjećam da je to dijete negdje živo i drago mi je što se i druge majke javljaju kako bi se sve rasvijetlilo", kaže Dževida.
Ersija Aščerić Mujedinović, glasnogovornica Sveučilišnog kliničkog centra Tuzla, za Deutsche Welle je potvrdila da je taj klinički centar 1986. imao inkubatore. No, dodaje, da su se djeca s kompliciranijim stanjem upućivala na liječenje u Beograd jer UKC Tuzla tada nije mogao sa stručnim osobljem u potpunosti odgovoriti potrebama njihovog liječenja. Međutim, koliki je broj majki i očeva iz BiH koje muči ista sumnja nitko sa sigurnošću ne može znati. Majke sumnjaju da su im djeca većinom prodana u inozemstvo. Pitanje bez odgovora jest koliko djece je tako nestalo. U potrazi za svojim podrijetlom, Udruženju se javljaju i djeca iz inozemstva.
"Zato nam je potreban DNK registar, ali i otvaranje Udbinih arhiva, jer ovakav zločin nije se mogao događati bez njihova znanja. Za sada je samo jedna majka, Zorica Jovanović iz Batočine, 2013. dobila presudu Međunarodnog suda iz Strasbourga. Ta presuda je obvezujuća i za sve majke jer Međunarodni sud nalaže da se svakoj majci kaže gdje je nakon rođenja završilo njezino dijete. Ako je umrlo - gdje je pokopano, ako je živo - gdje je. Redovito pišemo Vijeću Europe i izvješćujemo ih da se u Srbiji 'afera beba' nije pomakla s mrtve točke. Trgovina bebama je bila sustavno organizirana u lancu liječnika, preko matične službe centara za socijalni rad i policije. Očito su te strukture i danas jake", pojašnjava Ana Pejić iz Udruženja roditelja nestalih beba Vojvodine.
'Otac koji me usvojio rekao je da je debelo platio babici za mene'
Neki od onih koji traže svoje korijene i istinu su Stela Selvić iz Zenice i Igor Slavković iz Skoplja u Sjevernoj Makedoniji. Stela je ispričala da je rođena 1975., a što je više istraživala svoje podrijetlo, nailazila je na veći kaos. Prepričava da ju je navodno našao policajac, a kada je počela potragu za njim, nitko joj nije znao reći ništa o tom čovjeku. "Usvojena sam sa dva i pol mjeseca. Pogledajte ovo: dijete rođeno 15. listopada, prvi put upisano u matične knjige 14. prosinca, usvojeno 31. prosinca, a 14. prosinca bilo upisano na svoje roditelje. Matični broj dodijeljen 1989. iako ja imam putovnicu SFRJ iz 1987. gdje piše moj matični broj", prepričava Stela samo dio svoje životne priče.
Za razliku od Stele, Igor zna da je kao beba donesen iz Srbije u Makedoniju. "Ne znam jesam li ja jedna od ukradenih beba, ali znam da je moj pokojni otac koji me usvojio kazao da je 'nekoj ženi, babici, debelo platio za mene da mu dođem'. Ja ću nastaviti tražiti svoje biološke roditelje", odlučan je Igor.
Država tek prošle godine poduzela nešto u vezi ovog problema
Ovaj problem je u Srbiji vrlo dugo poznat, no tek je prošle godine srbijanska Vlada naložila formiranje mješovite komisije koja će se baviti slučajevima beba za koje roditelji sumnjaju da su nestala iz rodilišta. Iz KBC-a Zvezdara u Beogradu, kako je kazala glasnogovornica Aleksandra Jeličić, menadžment se ne želi oglašavati o događaju od prije 30 godina na upit da je njezin liječnik Marku Iviću još 1988. godine nudio bebe na prodaju.
Iz ureda Slavice Đukić, ministrice za demografiju i populacijsku politiku, za Deutsche Welle su potvrdili da je Vlada Republike Srbije u ožujku 2018. formirala Komisiju za ispitivanje postupaka državnih organa u rasvjetljavanju prijavljenih slučajeva nestale djece u Srbiji. Dvije godine je rok za to. "Uvjereni smo da će Komisija u zadanom roku dati maksimalan doprinos kako bi se ustanovile činjenice i poduzele odgovarajuće mjere u cilju rasvjetljavanja prijavljenih slučajeva nestale djece u Republici Srbiji", odgovoreno je na upit.
Do sada došlo 1500 prijava roditelja
Komisiju čine predstavnici države i roditelja, a Radiša Pavlović, predsjednik Udruženja za istinu i pravdu o bebama, iznio je šokantne podatke. Kaže da za sada u tužiteljstvima i MUP-u postoji 1500 prijava roditelja protiv NN osoba. "Naslijeđeni kadrovi čine sve kako bi se ova afera zataškala, roditeljima ponudio novac, a počinitelji izbjegli kazne. Ono što se u prošlosti dogodilo mora se istražiti u neovisnim istragama u kojima će sudjelovati i roditelji. Predloženo je formiranje DNK baze za otetu djecu, gdje bi za svaki slučaj sumnje analiza bila besplatna", smatra Pavlović.
Pavlović smatra da je nužno otvaranje arhiva nekadašnje Službe sigurnosti (UDBA) i to ne samo u Srbiji nego i u svim zemljama nekadašnje Jugoslavije kako bi se rasvijetlio ovaj zločin, a pravda i istina izašli na vidjelo. Ovaj slučaj pretvorio se u potragu za beskrupuloznim trgovcima, ali i kupcima otetih beba. Pitanje koje se postavlja jest na čije je račune išao novac od trgovine bebama. Marku Iviću i njegovoj supruzi Ani s početka priče nešto je govorilo da ne posvoje dijete koje im je ponuđeno u beogradskom rodilištu. Njih dvoje su danas jedini svjedoci o mogućoj organiziranoj trgovini djecom na području bivše Jugoslavije.
