Prije šezdeset godina, Bijela kuća i Kremlj mirno su riješili najopasniju nuklearnu krizu modernog doba. Niti jedna supersila nije željela da spor oko postavljanja sovjetskih projektila na Kubu završi ratom, ali su obje strane prijetile korištenjem nasilja kako bi obranile svoje interese.
Nije samo slučajnost godišnjice kubanske raketne krize ono što je neke promatrače navelo na potragu za poukama iz tog davnog sukoba kako bi pomogle u deeskalaciji trenutnog rata u Ukrajini. Od trenutka kada je u veljači najavio invaziju na Ukrajinu, ruski predsjednik Vladimir Putin nagovijestio je da bi ovaj sukob mogao prerasti u nuklearni. "Tko god nas pokuša ometati treba znati da će odgovor Rusije biti trenutan i da će vas dovesti do takvih posljedica kakve niste doživjeli u svojoj povijesti", rekao je.
Putin je ponovio ovu prijetnju nakon što su Zapad i njegovi azijski saveznici požurili pomoći Ukrajini i kada je rat počeo loše ići po Rusiju. Dana 21. rujna upozorio je da je Kremlj spreman upotrijebiti "sve raspoložive sustave oružja" kako bi zaštitio "teritorijalni integritet" Rusije i njezinu "neovisnost i slobodu". Budući da nijedna država NATO-a nije prijetila ruskom teritorijalnom integritetu ili njegovoj neovisnosti ili slobodi, ova se izjava činila kao namjerna nuklearna prijetnja ili, u najboljem slučaju, opasni blef.
I Putin i američki predsjednik Joe Biden dovoljno su stari da se sjećaju kubanske raketne krize, a Biden je već otkrio da razmišlja o krizi dok vodi računa o američkom odgovoru na rusku agresiju. Na političkom događaju prikupljanja sredstava u New Yorku u listopadu, Biden je podijelio svoju zabrinutost da je prijetnja nuklearnog "Armagedona" najveća kakva je bila "u posljednjih 60 godina".
'Gdje on vidi izlaz?'
No čini se da dvojica čelnika različito shvaćaju lekcije kubanske raketne krize. Prema Bidenovom mišljenju, kao i mnogim američkim znanstvenicima, kriza je uglavnom riješena uzajamnim poštovanjem, zajedničkom željom da se izbjegne rat te pametnim i suosjećajnim pregovorima koji su objema stranama omogućili da sačuvaju obraz.
"Pokušavamo otkriti što je Putinov okidač?" rekao je Biden. Izgledno je da se vidi u situaciji s kojom se suočio njegov prethodnik John F. Kennedy kada je morao pomoći sovjetskom vođi Nikiti Hruščovu da se skloni od mogućnosti otvorenog sukoba i nuklearnog rata. "Gdje on vidi izlaz, gdje se on nalazi u poziciji da ne samo izgubi ugled, već i značajnu moć unutar Rusije?", upitao je Biden Putina.
Putin, koji je prije gotovo dva desetljeća potpisao deklasificiranje zapisnika Politbiroa iz Hruščovljeve ere, ne dijeli tu verziju događaja jer je Hruščov bio taj koji je napravio prvi potez za povlačenje. Samo dva dana nakon što je Kennedy održao svoj dramatični govor u kojem je zahtijevao da Moskva ukloni svoje nuklearne projektile s Kube, Hruščov je okupio svoje kolege iz Politbiroa da im kaže da moraju prihvatiti Kennedyjev zahtjev kako bi izbjegli rat. Suočavajući se s poniženjem, Hruščov je također pokušao sebi izgraditi izlaz koji bi maksimalno povećao njegovu sposobnost da sačuva obraz u socijalističkom svijetu i spriječi rat sa Zapadom.
Amerikanci se sjećaju ovog mirnog ishoda, ali ruski su čelnici tada, kao i sada, razumjeli kakvo je poniženje povlačenje pred Sjedinjenim Državama. Na kraju su propali Hruščovljevi napori da događaje iz listopada 1962. prepakira u nekakvu pobjedu. Dvije godine nakon kubanske raketne krize, Hruščova će smijeniti s dužnosti njegovi kolege iz predsjedništva zbog nesposobnosti. Stoga, ne čudi da Putin u rješavanju kubanske raketne krize vidi samo slabost.
'Mi smo spremni na dijalog'
Samo prošlog mjeseca, Putin nije ostavio nikakvu sumnju u svoje viđenje raketne krize i Hruščovljevog povlačenja odgovarajući na pitanje ruskog novinara i stručnjaka za vanjsku politiku Fjodora Lukjanova. Lukjanov je zamolio Putina da se stavi na mjesto Hruščova. Predsjednik je to odbio. "Nema šanse. Ne mogu se zamisliti u ulozi Hruščova, nikako”, rekao je.
Putin nije želio biti poistovjećen s čelnikom Kremlja koji se povukao, a onda je otkrio više. Bio je spreman voditi pregovore, kao što je to učinio Hruščov sa Sjedinjenim Državama, ali ne o okončanju trenutne krize u Ukrajini. Poput Hruščova 1962., bio je zabrinut zbog stanja strateškog natjecanja sa Sjedinjenim Državama, ali za razliku od njega, nije žurio sjesti s američkim dužnosnicima kako bi smirili nuklearne napetosti. “U prosincu prošle godine predložili smo Sjedinjenim Državama nastavak dijaloga o strateškoj stabilnosti, ali nam nisu odgovorili. Ako netko želi s nama voditi dijalog o ovoj stvari, mi smo spremni”, rekao je Putin.
Iako, nema velikih sličnosti između ovogodišnje ruske invazije na Ukrajinu i kubanske raketne krize prije 60 godina jer prva uključuje invaziju na susjednu zemlju od strane supersile; dok druga uključuje korištenje zemlje saveznice tisućama kilometara dalje da prijeti supersili nuklearnim oružjem. Kubanska raketna kriza bila je nenamjerna posljedica Hruščovljevog nastojanja da jednim potezom postigne tri vrlo ambiciozna hladnoratovska cilja: promjenu međunarodne ravnoteže snaga (Sovjeti su zaostajali u proizvodnji interkontinentalnih balističkih projektila), zastrašivanjem Sjedinjenih Država projektilima u blizini, štiteći pritom Kubu Fidela Castra i promjenom upravljanja nad Zapadnim Berlinom. Hruščovljev plan uključivao je transport nuklearnih projektila srednjeg i srednjeg dometa brodom na Kubu, dok je uspijevao izbjeći da ih otkrije NATO. Nakon što su projektili stigli, teatralno ih je najavio u Ujedinjenim narodima u studenom 1962.
Ovaj se plan počeo rasplitati 22. listopada, kada je Kennedy, u velikom govoru koji je pratio cijeli svijet, rekao da su Sjedinjene Države otkrile postavljanje sovjetskih nuklearnih projektila srednjeg dometa na Kubi. Nekoliko sati prije obraćanja, nakon što je dobio upozorenje da bi Amerikanci mogli znati što namjerava, Hruščov se bojao da će Kennedy pokrenuti trenutni napad na Kubu. Umjesto napada, Kennedy je proglasio pomorsku blokadu otoka. Hruščov nije imao namjeru ukloniti projektile koji su već bili na Kubi, ali je također želio izbjeći sukob koji bi mogao dovesti do nuklearnog rata. Kako bi smanjio rizik od rata, odlučio je 23. listopada da će se brodovi za Kubu koji nose projektile srednjeg dometa okrenuti i neće testirati američku blokadu.
'Ovo nije kukavičluk'
U međuvremenu, Hruščov se nadao znakovima slabosti SAD-a ili protivljenja američkih saveznika blokadi. Nisu se pojavili. Umjesto toga, sovjetska obavještajna služba pokupila je dokaze da su američki dužnosnici pripremali novinare da se pridruže armadi koja će napasti Kubu i da su Sjedinjene Države podigle stupanj pripravnosti za svoje strateško oružje. Bojeći se opasne eskalacije, Hruščov je 25. listopada okupio svoje kolege i rekao da je vrijeme da se pronađe izlaz iz ove zbrke.
Sovjetski vođa nije upotrijebio izraz "podizanje rampe", ali to je ono što je želio. Također je želio izbjeći poniženje. "Ovo nije kukavičluk. Ovo je rezervna pozicija. Ne isplati se forsirati situaciju do točke ključanja”,rekao je svojim kolegama. Možda bi mogao ostvariti barem jedan od svoja tri cilja. Sljedećeg je dana poslao Kennedyju privatno pismo nudeći, na zaobilazan način, uklanjanje projektila u zamjenu za obećanje SAD-a da neće napasti Kubu.
Kriza tu nije završila, ali je bila na putu rješenja. Kennedyju i njegovim savjetnicima trebao je dan da shvate što Hruščov nudi. U međuvremenu, željan boljeg načina da sačuva obraz, Hruščov je iznio novi zahtjev, povezan s još jednim od njegovih ciljeva. Osim obećanja da neće izvršiti invaziju na Kubu, želio je da Sjedinjene Države uklone rakete srednjeg dometa smještene u Turskoj.
Od KGB-a, Hruščov je već znao da će te rakete biti zamijenjene podmornicama Polaris, ali je želio izvući još jedan opipljiv ustupak SAD-a, koliko god šupalj bio. Dana 27. listopada, Kennedy je pismeno pristao na prvi uvjet, a drugi tajno, na sastanku između državnog odvjetnika Roberta Kennedyja i sovjetskog veleposlanika Anatolija Dobrinina. Kao što sovjetski zapisi nedvosmisleno pokazuju, Hruščov je okupio svoje kolege da prihvate uvjete Kennedyjeva pisma prije nego što je uopće čuo ono što je predsjednikov brat rekao Dobrinjinu. Braća Kennedy obećala su ukloniti projektile u Turskoj, ali su zauzvrat inzistirali na tome da Sovjeti nikada ne smiju dizati glas oko toga.
Tradicionalni Zapad
Nije ni čudo da bi Rusi, posebice Putin, kubansku raketnu krizu mogli vidjeti kao neuspjeh Kremlja. Hruščov je poništio cijeli svoj plan stvaranja sovjetske raketne baze na Kubi u zamjenu za vrlo malo: usmeno obećanje američkog predsjednika da neće izvršiti invaziju na otok i uklanjanje američkih projektila koje Sovjeti nisu smjeli javno spominjati. Za autokrata poput Putina puno govori činjenica da će debakl na Kubi kasnije biti naveden kao razlog za Hruščovljevu smjenu 1964. godine.
U intervjuu s Lukjanovim, Putin je branio svoju rujansku aneksiju četiri pokrajine u istočnoj i južnoj Ukrajini i odbacio kao licemjere one u Sjedinjenim Državama i Europi koji podržavaju ukrajinski suverenitet. “Vidimo da se u zapadnim zemljama odvijaju složeni demografski, politički i društveni procesi. Naravno, to je njihova interna stvar. Rusija se u te probleme ne miješa i neće to činit. Za razliku od Zapada, mi se ne penjemo u tuđe dvorište. Ali nadamo se da će pragmatizam prevladati i da će dijalog Rusije s pravim, tradicionalnim Zapadom postat važan doprinos izgradnji multipolarnog svjetskog poretka”, rekao je.
Što čini “pravi, tradicionalni Zapad”? Putin je bez sumnje mislio na Republikansku stranku i druge desničarske stranke u Sjevernoj Americi i Zapadnoj Europi. Jasno je očekivao da će izbori u SAD-u promijeniti političku klimu u zemlji i oslabiti američku potporu Ukrajini;. U jeku iznenađujuće jakih rezultata Bidenove Demokratske stranke, ova se perspektiva sada čini mnogo manje vjerojatnom.
Ali za razliku od Hruščova na vrhuncu raketne krize, Putin se još ne čini uvjeren u odlučnost SAD-a i Europe. U svakom slučaju, Putin odbacuje svaku analogiju koja ga uspoređuje s Hruščovom tijekom kubanske raketne krize jer još nije spreman odustati od bilo kojeg od svojih ključnih ciljeva, iako je njihova težnja ubrzala naizgled nerješivu krizu koju je sam stvorio ruski predsjednik.
Skretanje s rampe 1962. nije proizašlo iz državne mudrosti SAD-a. Prvo je izrastao iz ruskog straha, a zatim pragmatizma. Možda će nedavni gubitak Hersona, u južnoj Ukrajini i relativni uspjeh demokrata na izborima natjerati Kremlj na pragmatično ponovno procjenjivanje. Do prije nekoliko tjedana Putinu bi bila nepodnošljiva pomisao na povlačenje iz jedinog ukrajinskog provincijskog grada koji su njegove snage uspjele zauzeti.
Putinova drska aneksija četiriju pokrajina (uključujući Herson) čini prodaju šireg strateškog povlačenja ruskom narodu vrlo teškom. Za razliku od Hruščova, Putin je podigao uloge u sukobu. Bit će mu teže povući se i sačuvati obraz. Također se čini da ne želi podići rampu, barem za sada. Biden i oni koji pozivaju Bijelu kuću da izvrši pritisak na Kijev da pregovara s Moskvom trebali bi imati na umu ovu razliku. Rat u Ukrajini nije poput kubanske raketne krize, a Putin, kao što će rado reći, nije Hruščov.
