Napetosti između Zapada i Kine ne popuštaju - sporne teme oko kojih se dvije strane i dalje suprotstavljaju su ljudska prava, odnosi s Rusijom (prvenstveno zbog rata u Ukrajini), proizvodnja mikročipova i naravno - Tajvan. A tu je i retorika.
Dok američka ministrica financija Janet Yellen boravi u Pekingu, gdje nastoji ublažiti neke od ovih napetosti, kineski predsjednik Xi Jinping svojim trupama napominje kako "moraju pojačati svoju borbenu spremnost i odlučno braniti kineski nacionalni suverenitet, sigurnost i razvojne interese".
The Telegraph podsjeća kako ovo nije prvi put da se Xijev prijeteći način komunikacije poklapa s nečijim diplomatskim posjetom, a nešto slično tome napravio je i njegov prethodnik Hu Jintao, koji je 2011. svojoj vojsci rekao kako je potrebno "napraviti produljene pripreme za ratovanje".
No, koliko je stvarno opasna vojna prijetnja iz Kine? Unatoč njihovom velikom vojnom aparatu i brzom razvoju vojne infrastrukture, postavlja se pitanje - kakvo je zapravo njihovo vojno iskustvo?
Ruska intervencija u Ukrajini nedavno je još jednom pokazala da spektakularne vojne parade ne moraju nužno značiti i borbenu sposobnost. Poruka koju je Xi poslao, u vrijeme posjetaJanet Yellen, više je bila namijenjena njegovim generalima nego trenutnom pozivu na oružje ili međunarodnoj zajednici.
Zapad odvraća vojnim vježbama, ali pitanje je do kada
Dugoročno gledano, je li rat s Kinom doista neizbježan? General Mike Minihan iz američkih zračnih snaga tvrdi da jest. Međutim, mnogi drugi, za razliku od njega, i dalje vjeruju da će se napetost i dalje upravljati stalnim diplomatskim naporima i odvraćanjem, posebno kad je u pitanju nuklearno naoružanje. Stoga se provode mnoge vojne operacije i vježbe - njihov je cilj pokazati kako bi situacija mogla izgledati u stvarnosti ako se napori za očuvanje mira ne uspiju.
Američko Pacifičko zapovjedništvo definitivno će biti spremno za borbu, ali što je s Ujedinjenim Kraljevstvom? Trenutno, sredstva koja oni mogu pružiti su gotovo zanemariva - tu su samo HMS Tamar i HMS Spey, gotovo nenaoružani patrolni brodovi, jedini koje UK trenutno ima u indo-pacifičkom području.
"Bit ćemo samo sporedna bilješka u pogledu ukupne vojne moći. Jedino izuzetak su naš nosač zrakoplova HMS Queen Elizabeth (s punom opremom američkih i savezničkih zrakoplova) i naše jurišne podmornice na nuklearni pogon, naoružane krstarećim projektilima Tomahawk. Imamo i druga područja u kojima možemo pridonijeti, kao što su obavještajne službe, kibernetičke snage, specijalne snage itd., ali spomenuti nosač zrakoplova i podmornice bit će ključni u konvencionalnom planu", piše The Telegraph.
Nosač zrakoplova HMS Queen Elizabeth neće se vratiti u Indo-Pacifik prije 2025., a britanske podmornice već su u potpunosti raspoređene negdje drugdje. Razmatra se rano slanje jedne od podmornica u Indo-Pacifik, što bi, ako bi bilo koordinirano s američkim raspoređivanjem podmornica u regiji, uz dodatnu kupnju Tomahawka od strane Ujedinjenog Kraljevstva, predstavljalo značajan doprinos UK-a u odvraćanju od sukoba. No kako to postići kad je Ujedinjeno Kraljevstvo gotovo jedina europsla zemlja koja se protivi povećanju vojnog proračuna?
Provokacija dok ne postanu normalne, a onda eskalacija
U međuvremenu, Kina nastavlja je Tajvanu sve bliže, ali nikada ne pokazuje izravne namjere - barem za sada. Pretpostavljamo da će njihove agresivne vježbe, okruživanje i preleti dronovima i dalje trajati, a kada se te aktivnosti počnu smatrati "normalnima", Kina će vjerojatno dodatno zaoštriti situaciju.
"Moj radni zaključak je da će se nastaviti približavati i čekati prirodne katastrofe poput potresa ili tsunamija kako bi opravdali konačan potez pod izlikom humanitarne i pomoći u slučaju katastrofe. Teško je odbiti pomoći, a prije nego što to shvatimo, kineska prisutnost na Tajvanu postat će 'normalna'. Možda griješim, ali druge opcije su puno gore.
U međuvremenu će se diplomatski, informativni i odvraćajući napori s obje strane ubrzano nastaviti. Xi će ojačati kinesku vojnu opremu i zadržati agresivan stav, dok će Zapad i dalje pokušavati odabrati između popuštanja, suštinske suradnje i agresije. Ujedinjeno Kraljevstvo će doprinositi koliko god može, nadajući se da nitko neće primijetiti koliko je taj doprinos zapravo mali", smatra analitičar Tom Sharpe, koji je nekoć bio dio kriznog plana predvođenog Sjedinjenim Državama.
