Na svakodnevni život Turaka počela je utjecati valutna kriza koja je već u siječnju ušla u turska domaćinstva, što znači da su prosječne cijene voća i povrća narasle, piše DW.
'Ove godine te namirnice postale su luksuz'
Situacija je postala još ozbiljnija kada je došlo do eksplozije cijene luka. Kilogram luka košta 10 lira, odnosno oko 11 kuna, što je oko tri puta više nego prethodne godine što posebno uznemirava Turke, jer je luk temeljna namirnica i sastavni dio mnogih turskih jela.
"Nikada do sada nisam vidio nešto slično! Krumpir, rajčica i luk svakodnevno su bili na jelovniku, ali ove godine su te namirnice postale luksuz", žali se kupac koji obavlja svoju redovnu kupovinu na tržnici u Kadiköyu, istanbulskom naselju na Bosporu.
"Naša poljoprivreda je na izmaku snaga. Poljoprivrednicima nije preostalo ništa drugo i zato je sve tako skupo: grah 20 lira po kilogramu, luk sedam lira po kilogramu, rajčica 15 lira po kilogramu", kazao je prodavač koji je počeo nabrajati cijene.
Oslabljena poljoprivreda
Još od kraja 2017. godine u Turskoj vlada inflacija, a vrijednost lire pala je do 30 posto. Usprkos tome, Turci i dalje se drže Erdogana. Međutim, posljednji lokalni izbori na kojima je pobjedu u dva velika grada odnijela oporba pokazuju da je upravo oslabljena poljoprivreda glavni uzrok loših izbornih rezultata AKP-a.
Turski predsjednik Erdogan za 'terorizam poskupljenja namirnica' odgovorne su "mračne sile", no kako navodi DW, vjerojatnije je da je turska Vlada ta koja je glavni krivac za inflaciju na tržištu živežnih namirnica.
Naime, vlada AKP-a je godinama investirala u građevinski sektor kako bi utjecala na porast gospodarstva, pritom zanemarujući druge grane industrije.
"Gospodarska politika nije bila održiva, niti dovoljno okrenuta ka budućnosti", izjavio je Erdal Yalcin iz ifo-Instituta u razgovoru za Deutsche Welle. Turska je, prema njemu, uložila previše novca u infrastrukturu, dok se istodobno nije uspjela povećati produktivnost kroz godine, a poljoprivredni sektor posebno pokazuje neuspjeh ove strategije. "Turska ima savršene klimatske uvjete za produktivnu poljoprivredu, ali voće i povrće sada se mora uvoziti, jer se nije dovoljno investiralo u ovu granu industrije", objašnjava Yalcin.
Valutna kriza postaje poljoprivredna kriza
Nije došlo samo do povećanja cijene hrane, benzina ili električne energije, već je cijelo tursko gospodarstvo u padu. Naime, u posljednjem kvartalu 2018. godine tursko gospodarstvo se smanjilo za 2,4 posto i moglo bi se reći da je Turska u recesiji - prvi put u posljednjih deset godina.
"Turske kompanije uzimaju kredite od stranih investitora i moraju otplaćivati svoje dugove u eurima ili dolarima, što često udvostručuje dug. Da stvari budu još teže, troškovi su također porasli jer su međunarodni investitori postali osjetljiviji na rizik. To leži u tome što je u Turskoj trenutno pravna sigurnost na niskoj razini, a i na vanjskopolitičkom planu, Turska je postala nepouzdan partner, objašnjava ovaj stručnjak.
Stopa nezaposlenosti porasla je na 14,7 posto između prosinca i veljače, što je najviša razina u posljednjih desetak godina, objavio je u ponedjeljak turski Državni zavod za statistiku. Nezaposlenost mladih je čak blizu 27 posto.
Predugo je vrijeđao MMF
Nezaposlenost i slabost gospodarstva ukazuju na sve veću potrebnu da se krene u akciju. Prošlog je tjedna turski ministar financija i gospodarstva Berat Albayrak predstavio akcijski plan čiji je cilj jačanje rasta privrede i borba protiv inflacije, a vrijeme do izbora 2023. godine bilo bi vrijeme "gospodarskih strukturalnih reformi",
"Programi kao što je ovaj akcijski plan najavljivani su i u prošlosti, ali oni nikada u praksi nisu provedeni", kritizira Yalcin koji smatra da je rješenje gospodarske krize u Turskoj produktivnost kroz provođenje tih strukturalnih reformi, što znači da pred Turskom stoji težak put.
Kako bi se to uspješno izvelo, prema Yalcinu, neprofitabilne kompanije će morati bankrotirati, morala bi se smanjiti potrošnja, a nezaposlenost bi se privremeno povećala. A za to prijelazno razdbolje trebalo bi podići kredit od međunarodnog zajmodavca, a idealno bi bilo da taj zajmodavac bude Međunarodni monetarni fond (MMF), dodaje Yalcin.
Međutim, vrlo se male šanse da dođe do sporazuma s MMF-om. Naime, turski predsjednik često je javno vrijeđao ovu međunarodnu organizaciju, te se pritom Erdogan boji i prevelikog uplitanja iz inozemstva i želi sačuvati svoju političku neovisnost. S druge strane, programi pomoći MMF-a povezani su sa strukturalnim reformama, a razdoblje štednje moglo bi dodatno ugroziti njegovu popularnost.
