Zašto su se hrvatski pregovori otegnuli u već šestu godinu? Startali su 3. listopada 2005. po azorskom vremenu, jer su i Azori dio EU, i to je bilo potrebno da ne ispadne da su Turci počeli dan prije Hrvatske. A jesu. Bili su prvi sati 4. listopada kada je stvar svečano objavljena. Slikali smo se za uspomenu, sretni jer su Britanci popustili, saznali su da je hrvatski bjegunac detektiran i da nije u Hrvatskoj.
Onda su započeti tehniciteti, beskrajno dosadan proces screeninga, analitičke usporedbe podudaranja hrvatskih zakona s europskima. Bit procesa je – uvijek su tvrdili u EU – baš u usklađivanju. Samo poglavlje Sigurnosti hrane, veterinarskih i fitosanitarnih mjera i zaštite zdravlja potrošača uzima skoro dvije trećine acquisa. U poglavlju je i zaštita zdravlja prodajom sira i vrhnja u rashlađenim vitrinama. Samo neodgovorni i britanski tabloidi, te poneki europarlamentarni ekscentrik jurišaju na pakete odredbi iz "Europe" skrojene da bi se štitilo zdravlje ljudi, biljaka, životinja. Trenutno proces usporava poglavlje s najmanje acquisa, Pravosuđe i temeljna prava, tu se ne usklađuju zakoni nego praksa da se korupcija svede u podnošljive mjere, a sudovi služe svima, ne samo nekim građanima.
Otežući suradnju s Haškim tribunalom za ratne zločine i uzdajući se u lobiranje, hrvatska je strana potrošila dragocjeno vrijeme. Povlačenje za rukave bila je pogrešna perspektiva političara uvjerenih da ono što pali u Imotskome prolazi i u briselskoj čekaonici. U tom razdoblju konsolidirala se i EU, nadgledajući katastrofalno lošu izvedbu najnovijih dviju članica sa svim zvončićima (muljanje s europskim fondovima, mafija itd.). Zaključeno je da dalje tako ne ide. Ne, nije oštrina izmišljena zbog Hrvatske. Cijeli sigurnosni mehanizam mjerila izgrađen je zbog Turske kako bi se strana EU posve uvjerila da u zajednicu prima, jednom kada sva poglavlja budu zatvorena, zaista europeiziranu zemlju. Hrvatska je, zapravo, zamorac na kojem su ispitivane politike. Ništa lošega jer zakašnjelima ionako preostaju samo kosti, učila nas je latinska poslovica. Super vijest. Mislili su mnogi. U slučaju pripuštanja i gledanja kroz prste reformama kad si već članica možeš kazati definitivno zbogom. Ili ćeš ih kasnije tjerati s polurezultatima. Jedna je vrsna hrvatska diplomatkinja (radila je u Bruxellesu jer su trebali rezultati, a onda su je premjestili) primijetila da je Češka u EU ušla bez zakona o javnim nabavama – a Hrvatskoj je Europska komisija visjela nad glavom dok god ga nije uskladila s europskim. Poljacima su se vrata otvorila prije nego što je proradio sustav direktnih isplata poljoprivrednicima. Bilo je i dreke, i galame, i protesta, i potezanja kipova Djeve Marije (uz skidanje svetaca s nebesa jer čak i bogobojazni ruralni Poljak tome pribjegava kada ga se lupi po novčaniku).
Treba li se ljutiti na EU što inzistira da se spremimo prije ulaska? Nikako. Krivnja je na drugoj, hrvatskoj strani. Krivnja je na činovnicima koji pojma nemaju što im je činiti ili će to činiti sutra. Oni će biti jednaki bude li ove vlade, ili umjesto nje uskoči tehnička ili neka nova, bili raniji izbori ili ne. Činjenica je s reformama da ih nitko ne voli, da su nepopularne, da je jedina vlada u Europi koja ih je pregrmjela ona luksemburška i da će vrhnje nakon obavljenog posla pokupiti tek sljedeća ekipa na vlasti jer će bijesna izborna baza kazniti ovu reformsku slanjem u opoziciju.
Pogledajmo Grčku, kada je shvatila da je vrag odnio šalu, vladajuća je konzervativna škvadra raspisala rane izbore – za razliku od zatečene javnosti, ona je jako dobro znala brojke u državnim financijama – utekavši u opoziciju.
Idući izbori će je vratiti na završen posao i na čistu situaciju, a reformator će ostati popljucan. Ergo, princip je isti, sve su ostalo nijanse.
Dalje s našim pregovorima. Godina dana je ukradena u dobrosusjedskom natezanju. Bez obzira na svu odvratnost slovenske blokade i, još više, sramotnost europske nespremnosti za pridržavanje vlastitih principa i politika, otezanje je bogomdano hrvatskom vrhu. Imali su nekoga kriviti zato što nisu radili. I to stvari koje svaka odgovorna vlast čini u korist građana.
Nadalje, za razliku od općeg medijskog divljenja nad antikorupcijskim pokušajima u Zagrebu, u Bruxellesu su sve osim impresionirani. Ovdje ne prolazi predstava za narodne mase, proći će tek pravomoćne presude. Odatle i žurba za kaznom trenutnom Pedru za preplaćenu studiju da ne bi morala ići za prave stvari.
Slikovito rečeno, za članstvo u EU potrebno je zdravlje – Hrvatska trenutno na svoje podočnjake od bolesti i nezdrav ten, kao pokazatelje teško narušenog zdravlja, stavlja šminku ne uzimajući antibiotike. Kada čekaš da ti otvore vrata trebaš biti, rekli bi Francuzi, bjelji od bijeloga. Iz svega toga slijedi da se rokovi opet pomiču. Ne zbog Bruxellesa, nego sporovoznog Zagreba. Jedina je nada da EU čeka prvi pristupni sporazum s budućom članicom kako bi u njega i kroz njega ucijepila mijene u Lisabonski sporazum.
Treba se osvrnuti i na spin pokrenut u Hrvatskoj, navodno iniciran od neimenovanih diplomatskih izvora. Teza je da nema šanse ući u EU ako sada padne vlada. Vjerojatno je ovu poruku proslijedilo belgijsko Predsjedništvo: Europskom unijom rukovodi tehnička vlada zemlje članice. Da razjasnimo, povjerenik za proširenje po defaultu valja frazetine, no činjenica je i da vrijedi princip – po vlastitim zaslugama. "EU se vodi principom - svakome prema zaslugama. Kada Hrvatska ispuni uvjete za zatvaranje pregovora, oni će biti gotovi. Ne možemo spekulirati hoće li jedna ili druga vlada biti bolja u ispunjavanju tih uvjeta", kazala je Angela Filote, glasnogovornica za proširenje u Europskoj komisiji.
Sve će biti puno jasnije 9. studenoga, na dan objave analize napretka Hrvatske u procesu pristupanja EU, u kojoj sve stoji poglavlje po poglavlje, s činjenicama. Ona će nam opet biti trenutak istine. U zemlji otužnog spina teško je, međutim, očekivati da će ona dobiti primjeren medijski prostor. Uvijek će nečija guza bez gaćica biti zanimljivija.
Prethodni članci:
arti-201004270629006 arti-201007190086006
