Nakon što se epidemija stišala čak i u najpogođenijim europskim zemljama, na vidjelo je izašlo šest zabrinjavajućih trendova koji prijete EU-u, ali i puno šire, koji potkopavaju život kakvog poznajemo.
"Svi su se pojavili prije epidemije virusa, ali ih je ona ubrzala. Svi će oni na različite načine ići na ruku antieuropskim populistima: od zahtijeva za većom ekonomskom samovladom i otpora prema ekološkim poltikimama do čvršćih granica i uništavanja EU institucija, ali i pravne države“, upozorava Charles Grant direktor Centra za europske reforme za Guardian.
Deglobalizacija
Covid-19 je dao snažan argument onima koji se zalažu za veću nacionalnu ili europsku samodostatnost, no daleko prije epidemije govorilo se o deglobalizaciji i ponovnom vraćanju lanaca opskrbe unutar granica. To je dijelom proizašlo i iz politike: protekcionistički potezi Donalda Trumpa uzdrmali su međunarodne trgovačke mreže, baš kao i i britansko inzistiranje na tvrdom Brexitu.
I ekonomski procesi su odigravali važnu ulogu u deglobalizaciji, prije svega jer se razlike u plaćama između bogatih zemalja i gospodarstava u nastajanju, poput Kine, smanjuju, pa se time smanjuje i prednost proizvodnje u do ne tako davno zemljama jeftine radne snage.
Pandemija je samo dolila ulje na vatru, te istaknula niz problema – od zabrinutosti oko sigurnosti opskrbe lijekovima, medicinskom opremom, pa čak i ključnim komponentama za autoindustriju. Na sve to je dodala i rastuću sumnjičavost prema kineskim tvrtkama, pa zahtjevi za veću autonomiju europske, pa i nacionalne ekonomije nikada nisu bili glasniji.
Okretanje državama
Nacionalne vlade i institucije dobile su na snazi i utjecaju u odnosu na institucije EU-a. Taj proces potiho traje već desetljećima, jer se nacionalna politika ne želi odreći vlasti, a u vremenima krize, stvarni odnos snaga između nacionalnih i europskih središta moći dolazi do izražaja.
Tako je bilo i prije 10-ak godina, kada je Unija morala tražiti dopuštenje nacionalnih prijestolnica za novac i ekonomske mjere kojima bi se obuzdala kriza, a tako je i sada. Pritom, razlika nije samo insititucionalna.
Europska komisija djelovala je prilično tromo, u pokušaju da koordinira 27 članica i njihove odgovore na Covid-19, no teško da je moglo biti drugačije - ne samo zato što većina ključnih ovlasti u zdravstvu, fiskalnoj politici i kontroli granica leži na nacionalnoj razini, nego i zato što se mnogi ljudi u vremenima krize okreću državnim čelnicima, a ne Bruxellesu, u potrazi za rješenjem.
Čvršće granice
EU jača vanjsku granicu Schengenske zone od 2015. godine, kada je prvi put značajno porastao broj ljudi koji traže utočište u Europi. Neke vlade otišle su korak dalje pa su uvele provjere na granicama unutar schengenskog područja.
Zbog migrantske krize tren je postojao i ranije, no epidemija je ograničila jedan od temelja Unije – slobodu kretanja. U ožujku su zemlje članice Schengenskog područja EU-a zatvorile vanjsku granicu za putnike koji nisu nužni, a nastale su i veće prepreke za kretanje unutar schengenskog područja. Sada, kada je epidemija pod kontrolom, mjere na unutarnjim granicama se ublažavaju, no schengenska granica će se otvarati jako sporo. Za sada, povod je i dalje epidemiološki te posjetitelji iz dijelova svijeta u kojima je bolest još uvijek rasprostranjena neće biti dobrodošli, no mnogi političari to vide kao priliku da se nemilosrdno zaustavi i dolazak ilegalnih imigranata.
Odbacivanje ekoloških mjera
Pandemija će vjerojatno ojačati otpor politikama koje su osmišljene za ublažavanje klimatske krize. Prije nego što je virus stigao, populisti poput Švedskih demokrata, AfD-a u Njemačkoj, Nigela Faragea u Velikoj Britaniji i gilets jaunesa (žutih prsluka) u Francuskoj upravo su antagonizam prema ekološkim mjerama koristili za prikupljanje potpore.
Mnogi glasači čiji standard dramatično opada, neće podupirati nikakav daljnji udar na radna mjesta i prihode zbog mjera namijenjenih rješavanju klimatskih nepogoda. Europski čelnici inzistiraju na tome da su njihovi planovi za suzbijanje emisija ugljika nedodirljivi i sveobuhvatni, no kako će odmicati recesija, jačat će pritisci na njih da ublaže svoje mjere, prije svega prema industriji.
Podjela istok-zapad
Podjela istok-zapad već nekoliko godina ostavlja Mađarsku, Poljsku, a ponekad i druge zemlje srednje Europe u sukobu s ostatkom EU-a. Najglasniji prijepor bio je oko raspodjele ilegalnih imigranata, koje neke istočne zemlje odbijaju prihvatiti; točka neslaganja bili su i ciljevi za smanjenje emisije ugljika, s obzirom na to da istok i dalje dosta ovisi o ugljenu; no svakako najopasniji je sukob oko vladavine prava, jer Poljska i Mađarska zanemaruju neovisnost pravosuđa i pluralizam medija, što su temelji demokratskog društva na kojima EU počiva.
Covid-19 je proširio pukotinu. Srednjoeuropljani se boje da će ponovo morati davati novac iz proračuna EU-a južnim zemljama koje je virus najviše pogodio, a u međuvremenu mađarski premijer Viktor Orbán iskoristio je pandemiju kao opravdanje uvođenja vladavine dekretom, stvarajući de facto diktaturu.
Podjela sjever-jug
Virus je proširio i jaz između sjevera i juga koji je nastao u krizi eurozone prije 10 godina. Njemačka, Nizozemska i njihovi sjeverni saveznici oklijevali su pružiti značajnu pomoć južnim zemljama u teškoćama.
Sada je koronavirus prilično neravnomjerno pogodio EU. Južne zemlje, posebice Italija i Španjolska, stradale su više od većine, a istodobno mnogo više u sektorima koji su najviše pogođeni pandemijom poput turizma. Oni zahtijevaju solidarnost sjevera, u idealnom obliku zalažu se za svojevrsne euroobveznice: Unija bi kao cjelina posudila novac, a zatim isplaćivala subvencije najteže pogođenim zemljama.
Čelnici EU-a složili su se osnovati fond za potporu najteže pogođenim regijama, no čini se da će pomoć stići u obliku zajmova, a ne bespovratnih sredstava, jer se sjeverne vlade i dalje protive velikim transferima sredstava na jug. A južne zemlje ionako već imaju prekomjernu razine duga.
Ta škrtost je ukorijenjena u neprijateljstvu glasača sjevernih zemalja prema takvim transferima novca, ali istodobno raduje populiste poput Mattea Salvinija u Italiji, koji vješto iskorištava svaku slabost EU-a, a osobito percepiranu bešćutnost. Jedno nedavno istraživanje javnog mnijenja pokazalo je da 49% Talijana želi napustiti Europsku uniju.
Što kad se suočimo s nadnacionalnim izazovima?
"Nijedna od ovih promjena nije dobrodošla. Ako Europa predaleko zabrazdi u samoodrživost, to bi umanjilo prednosti koje trgovina donosi na svim kontinentima. Zatvaranje granica unutar Schengenske zone ili na njenim granicama, kada Covid-19 bude pod kontrolom, postiglo bi vrlo malo. A kad se Unija suoči s nadnacionalnim izazovima poput ekonomske depresije, pandemije ili klimatskih promjena, potrebne su joj snažne središnje institucije", ističe Grant.
Čelnici EU-a ne bi smjeli odustati od napora u borbi s klimatskim promjenama. Raspad istok-zapad alarmantan je i ne može se riješiti toleriranjem nepoštivanja vladavine zakona. Kad je riječ o podjeli sjever-jug, Europska središnja banka će možda moći učiniti dovoljno da Italiju i ostale južne države članice zadrži u eurozoni, ali neriješeni jaz može postati vrlo opasan i povećati antieuropske osjećaje širom bloka do razine da bi čak mogla potaknuti zemlju da napusti EU ili euro.
Situaciju s koronavirusom u Hrvatskoj i svijetu iz minute u minutu možete pratiti OVDJE.
