Pravilnik o upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Uzeo pola milijuna eura kredita iz 39 banaka bez namjere da ih vrati

Antikapitalistički aktivist Enric Durán, prozvan Robin Bank, 2008. godine je uzeo zajam od 492.000 € (642.306 $) iz 39 različitih banaka bez namjere da ih ikada otplati. Prijeti mu zatvor, no njegov moto je: ‘Više volim opasnu slobodu od mirnog ropstva’.

Novac nije potrošio na luksuz – uložio ga je u nekoliko antikapitalističkih zadruga, a ostatak potrošio na Crisi, besplatne novine u kojima je precizirao ono što i kako je učinio, te pozvao i druge da učine isto. Danas se bavi stvaranjem potpuno autonomnog grada na samom izlazu iz Barcelone i osmišljavanjem novog sustava – od financijskog do zatvorskog, koji ne pomaže ni žrtvama, ni zatvorenicima, ni financijeru, vladi.

Ta demonstracija “robinhudstva” preko noći ga je pretvorila u junaka, ali kada učiniš takvo što – policija ima potrebu da te uhiti.

Progoni ga, naime, 14 financijskih institucija. Enric je proveo dva mjeseca u zatvoru 2011. godine, a početkom ovog mjeseca je pušten na uvjetnu slobodu. Sada čeka novo suđenje. Minimalna kazna za njegov prijestup bila bi osam godina, što objašnjava zašto je odbio nazočiti prvom suđenju, što je odmah ubrzalo nalog za njegovo uhićenje.

Prenosimo njegov intervju koji je dao za magazin Vice, a prevela ga je Abrašmedia.

Što se točno dogodilo sa tvojim suđenjem?
Sud je prihvatio ostavku mog odvjetnika 13. veljače, tada su mi rekli da na sud ponovo moram doći 18. veljače, ali ipak nisam otišao. Sada se još zasigurno ne zna da li oni mogu nastaviti sa suđenjem jer ja još uvijek nisam dobio novog odvjetnika, tako da kada bi sada nastavili proces, kršili bi moja prava.

Razumijem. Vratimo se na početak, aktivizmom se baviš od 2000. Što je to što je probudilo tvoj interes za financijskim sistemom?
Pa, tada sam bio dio antiglobalizacijskog pokreta. Do 2005. čitao sam o energetskoj krizi, koja ima veze sa financijskim sistemom. Tada sam shvatio da, ne samo da je taj sistem nepoželjan, nego da se više ne smije nastaviti. To je ono što je probudilo ideju za činom neposluha – povući novac iz banaka i ulagati ga u antikapitalističke projekte.

Na neki način, predvidio si vezu između financijskog sistema, politike, multinacionalnih kompanija te vlade – u vrijeme kad to mnogima nije bilo jasno. Što te je navelo da pomisliš da nije u pitanju samo jedan dio sistema koji ne štima?
To je bilo 2000. godine kada smo se borili protiv Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke, tada smo počeli shvaćati da je to globalna stvar. Ono što nam nije bilo jasno je to da će se sistem sam urušiti. Mislili smo da mi moramo učiniti nešto kako bi se sistem raspao, nismo shvatili da će se raspasti sam od sebe.

Je li dizanje svih tih kredita bio način da pokažete kako se sistem može iskoristiti?
Razne stvari su tu bile u pitanju, ali mi smo imali dva glavna cilja. Jedan od ciljeva je bio da prokažemo financijski sistem u svoj svojoj neodrživosti, a drugi cilj je bio da pokažemo kako možemo biti neposlušni, hrabri, i da možemo sami sebe osnažiti. Kada sam počeo sa svim ovim bio sam inspiriran povijesnim ličnostima poput Gandija, i mislio sam kako je veoma važno poduzeti neke mjere u 21. stoljeću kao što su to činili ljudi u prošlosti. Željeli smo iskoristiti novac za projekte koji bi pokazali kako su neke druge metode, osim kapitalizma, zaista moguće.

Kako je izgledao taj proces kada si odlazio u banke i tražio kredite?
To je trajalo od ljeta 2005. pa sve do proljeća 2008. godine. Naučio sam kako funkcionira kreditni sistem, i imao sam informacije o tome što je potrebno imati kako bi vam banka odobrila kredit. Pronašao sam rupe u zakonu i naučio kako ih iskoristiti.

10 zahtjeva – 9 kredita

Isprva bih uspio dobiti samo jedan kredit od tri zahtjeva. Poslije bi mi, od 10 zahtijeva, odobrili 9 kredita. Stvar je u tome da je Španjolska banka dijelila informacije o kreditima drugim bankama, ali samo ako je iznos bio veći od 6000 € (7833 dolara). Tako da sam ja potraživao kredite dvije godine, ali uvijek sam tražio iznos koji je manji od toga. Stoga Banka Španjolske nije više imala kontrolu nad mojim postupcima.

Jesi li se ikada zamislio i rekao: “Jao, pa ja sam bogat!”?
Novac sam ulagao. Nikada se nisam zatekao sa više od 50.000 € (65.275 $) odjednom. Sve je to potrošeno na razne projekte.

Niste nikome otkrivali gdje ulažete novac? Ali jeste li svjesni da neki od tih projekata također mogu biti predani u nadležnost suda?
Ne. Bilo je jasno da banke ne zanima u što vi ulažete svoj novac i tu nije bilo nikakve istrage. To je bilo političko djelovanje, željeli su samo mene izvesti pred lice pravde, a ne cijeli kolektiv. Nisu htjeli veliku pompu.

Objavljivali ste svoje vlastite novine Crisi. Zašto ste željeli širiti svoju poruku tako, a ne recimo kroz neke od svakodnevnih medijskih kanala?
Dugo sam razmišljao kako ideju plasirati u medije, objaviti je što većem broju ljudi. Plašio sam se zakona. Zato smo odlučili novcem od zajma printati vlastite novine. Mislim da je to bila najbolja odluka koju smo ikada donijeli. U medijima se ubrzo pročulo da se naše novine distribuiraju na ulicama, i s obzirom da njima ništa ne smije promaknuti, objavljivanjem vlastitih novina dospjeli smo i u mainstream medije.

Kada bi vi uspjeli u svom naumu, kako bi izgledao svijet?
Ovo što smo mi napravili, mnogi su već napravili, ali sasvim slučajno. Neplaćanje kredita je i dovelo do krize. Ne toliko mali krediti i privatne hipoteke, koliko velike kompanije koje su podigle kredite i izgradile ogromne zgrade i na kraju nisu otplatile dug, a završile su bankrotom. Šansa da se ovaj plan proširi globalno, vjerojatno nije moguća. No, važno je širiti ideju o malim promjenama i odlukama kojima možete svijet učiniti boljim mjestom za život.

Imam osjećaj da si ti pokusni kunić naoružan bombama koji pokušava razoružati sistem i vidjeti da li alternativa može uspjeti?
Ono što je najbitnije je da mi gradimo jedan drugi sistem ispočetka. Taj sistem je otvorene, a ne zatvorene prirode – što znači da vas nitko neće primorati da postanete dio njega. U ovom novom, slobodnom sistemu, možemo revidirati sve. Možemo iznova osmisliti novi zdravstveni sistem, obrazovni sistem, ekonomski, riješiti konflikte, i mnoge druge stvari. To je već stavljeno na snagu kroz Katalonsku integralnu zadrugu (CIC), i mnoge druge slične projekte.

Da. Reci mi nešto o CIC-u?
To je organizacija u kojoj mi gradimo zajedničku ekonomiju, osmišljavamo potrošnju, pokrivamo potrebe, organiziramo sav posao, te također uspostavljamo nove financijske odnose koji će podržati nove produktivne projekte. Naša komuna ima sve, od grijanja, preko osnovnih životnih namirnica, do prijevoza, i struje – dakle, sve ono što je osnovno za život. Osnovni cilj je da ona funkcionira kao autonomija.

Ono što nam je svima potrebno je promjena u ljudskim odnosima – potrebno je izgraditi povjerenje među ljudima. Sastavni dio revolucije nije samo mijenjanje ekonomskog sistema, nego svega. Mijenjanje ljudskog bića. Mi zagovaramo promjene u svakom aspektu življenja.

Bi li ikada pokušao implementirati ove ideje kroz političku partiju?
Veliki problem je što je koncept političkih stranaka potpuno suprotan od onoga što mi zagovaramo. Naša organizacija je otvoreni proces koji se razvija kroz opću suglasnost svakoga. S druge strane, sistem na kojem su zasnovane političke stranke se isključivo temelji na konstantnom sukobljavanju.

Povratak na Net.hr