Predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović završila je službeni posjet Afganistanu. To je njezin treći posjet toj zemlji tijekom dosadašnjega mandata, u sklopu kojeg središnje mjesto zauzima obilazak stotinjak pripadnica i pripadnika Hrvatske vojske koji sudjeluju u mirovnoj misiji Odlučna potpora. Druženje u kampu Marmal u Mazar-e Sharifu prošlo je uz pjesmu.
Koliki je doprinos Hrvatske u zemlji u kojoj, s manjim prekidima, rat traje 40 godina, u RTL-u Danas analizirao je dobar poznavatelj afganistanskih prilika, i to iz prve ruke, Zoltan Kabok, koji je boravio s hrvatskim vojnicima u Afganistanu i uživo osjetio kako je tamo živjeti i raditi.
Gdje su raspoređeni i koliko opasan posao obavljaju?
U zemlji u kojoj je rat konstanta, trenutačno je krhki mir. I tako već 17 godina. Oni koji se brinu da se on održi jesu mirovne snage. Hrvati se nalaze uglavnom u dvjema bazama. Na sjeveru, Mazar-e Sharifu i glavnom gradu Kabulu.
Od 2003. od kada sudjelujemo u ovoj misiji, u Afganistan smo poslali 5268 naših pripadnika. Od toga broja je 209 žena.
U misiji koja je počela 2001. sudjeluje 39 država s više od 15.500 pripadnika Oružanih snaga. Do prije samo četiri godine, bilo je riječ o 140 tisuća vojnika.
Međunarodne snage obučavaju afganistanske vojnike. Službeno ih je 200 tisuća. Plaća im je 240 dolara. Najveći neprijatelji, teroristička skupina talibani, plaćaju 400 do 600 dolara. Trenutačno drže teritorij na kojem živi 15 milijuna ljudi.
Glavni izvor prihoda talibana je oporezivanje i proizvodnja opijuma. Ona je lani u odnosu na 2016. porasla za 87 posto.
Uz strah od čak 20 terorističkih skupina koje ratuju na području Afganistana, najveći izazov za ovaj narod su korupcija, kriminal i siromaštvo. Od 35 milijuna Afganistanaca, 39 posto ih preživljava sa 7 kuna na dan.
I za kraj malo optimizma. Afganistanci vole nogomet, iako to nije njihov nacionalni sport. Prva liga s osam klubova igra se u Kabulu. Zbog sigurnosti samo dva mjeseca. Plaća tamošnjeg prvoligaškog igrača iznosi oko 200 američkih dolara.
SAD i NATO došli su u Afganistan kako bi uspostavili mir i stabilnosti. No i nakon 17 godina ta se očekivanja nisu ostvarila. Ima pomaka, no za Afganistance to ide sporo i usprkos krhkom miru uz velike žrtve. Ključno je pitanje ima li afganistanski narod vremena - međunarodna zajednica da, ali Afganistanci ne.