Nikolaj prljavom rukom poseze za cigaretom dok mu je celo obliveno znojem. Pedesetogodisnjak je upravo pokosio travu i sad se mora popeti na skelu kako bi ocistio okapnicu. Ovaj Ukrajinac vec dvadeset godina zivi, a da nema gdje isprazniti svoj kofer - i samo je jedan od mnogih.
"Kod nas u Ternopilu su skoro svi otisli, u Poljsku, Rusiju, Italiju ili Belgiju. Obitelji su narusene, a moju kucu cuva punica. Moja zena je cistacica u Italiji, stariji sin je sad takoder nadnicar u inozemstvu. Kuci odlazim svakih sest mjeseci da bi produzio vizu. Moj sogor je gradevinac i zaraduje jedva 400 dolara mjesecno, ja tu zaradujem dvostruko vise", prica Nikolaj za Deutsche Welle.
Iskoristavanje stranaca
Od teskih poslova na otvorenom Nikolaj je vec dobio duboke bore na licu, a ruke su mu grube. Zato u Ternopilu, gradu koji je prije Drugog svjetskog rata jos bio Poljska, stoji nova kuca koju je sagradio. "Bilo je da sam radio i po 18 sati na dan u komadu. Ali nas Ukrajince se vise iskoristava nego domace radnike, a i zaradujemo manje."
"Moze biti da to ima veze s pokoljima koje su Ukrajinci pocinili u Drugom svjetskom ratu nad Poljacima", nagada Nikolaj.
Ali za Victoriju to nije nikakvo objasnjenje. Ova cetrdesetogodisnjakinja prodaje jeftine stolnjake na trznici u Krakovu. Samo po melodiji njenog jezika se moze cuti da je i ona Ukrajinka i priznaje kako od se nikad nece obogatiti na tim stolnjacima.
Ali otkako je legalno u Poljskoj, njene brige su mnogo manje: "Ja sam iz Odese. Za mjesec dana ovdje dobijem koliko bi zaradila kod kuce za tri mjeseca. Prije je bilo jos bolje, ali jos uvijek se jos nesto moze staviti na stranu", kaze Victoria.
Zemlja bez buducnosti
Od kako je Poljska u Europskoj uniji tu je zemlju napustilo oko dva milijuna mladih ljudi i zena. Nitko od njih nije vidio nekakvu buducnost u zemlji gdje je prosjecan prihod manji od tisucu eura mjesecno.
Ali Victoria je naucila biti sretna i s ono malo koliko zaraduje, tim vise sto je prosjecan dohodak u njenoj domovini - i osobito od krize u Ukrajini, jedva trecina onoga sto se zaraduje u Poljskoj. Tako zivi sa jos dvije zene na trideset cetvornih metara i dva puta okrene svaki zloty koji zaradi - sve samo da njenoj jedinoj kcerki Olgi bude bolje jednog dana.
Kod kuce samo djeca i starci
Dominika je pravnica u Varsavi i odlicno poznaje taj nacin zivota. Njena vlastita majka je otisla iz Poljske kako bi radila kao cistacica u Njemackoj pa je tako i sama takozvano "europsko siroce". Danas pak i sama zaposljava jednu kucnu pomocnicu iz Ukrajine, ali se zato trudi prema njoj odnositi na prijateljski nacin: "Vrlo je uredna, marljiva i simpaticna. Cesto sam je pozvala i na kavu i kolace. U Varsavi ima mnogo Ukrajinaca, a Gala inace cisti u jednom restoranu. Sve je slicno kao i kod moje majke, jer i ona sa zaradenim novcem skrbi za njenu kcerku. Kod kuce u Ukrajini je bila knjigovoda."
I Sofija je vec svasta radila: skrbila je i mijenjala pelene i starcima i bebama, bila kucna pomocnica... Sve to makar ova 37-godisnjakinja ima zavrseni fakultet i besprijekorno govori poljski, ali u zemlji uz Vislu nikad nije nasla posao koji bi odgovarao njenoj strucnosti.
"Studirala sam muzicku akademiju u Kijevu i u Kovelu odakle dolazim sam osnovala folklornu skupinu za djecu. Zapravo je ta skupina bila vrlo uspjesna. Ali onda sam dosla u Poljsku i tu sam prvo cupala korov na jednoj plantazi jagoda. To je bilo jako naporno i lose placeno. Na toj plantazi je bilo mnogo Ukrajinki, ali nakon dva dana sam si rekla: nikad vise! Kasnije sam nasla posao u jednoj tiskari."
Jakub Koscolek odlicno poznaje mnoge takve sudbine. On je na celu udruge "Interkulutalni" i vec se pet godina zalaze za stanje barem oko 200 tisuca Ukrajinaca u Poljskoj. "Od izbijanja krize u Ukrajini se moze osjetiti kako se mnogi Poljaci solidariziraju s Ukrajincima. Ali ne moze biti da neko sa titulom doktora tu tek bere jagode. Ukrajinci su po mom misljenju imigranti kakve se moze samo pozeljeti jer se i vrlo lako uklapaju u nasu sredinu."
