Davno prije smrti Georgea Floyda, Amerikanci su imali ambivalentan odnos prema svojoj policiji, na koju se danas praktički gleda kao na nužno zlo. "Što je iznjedrilo takvo mišljenje prema 'braniteljima mira'", pita se za RT američki novinar Robert Bridge.
Ako pitate bilo kojeg Amerikanca, neovino o rasi, kakve imaju emocije kad ugledaju policijsku patrolu u retrovizoru odgovor će vjerojatno biti negdje između osjećaja apsolutnog straha i čistog terora, tvrdi Bridge. U slučaju da se pojave bljeskajuća policijska zabava i igre tek počinju.
Zapravo, upozorava Bridge, turiste u SAD-u trebalo bi pomno poučiti pravilnom policijskom bontonu ako se ikada nađu zaustavljeni od strane policije u ovoj zemlji slobodnih. Pravilo broj jedan, dva i tri glasi da nikada, baš nikada, ruke ne smijete staviti bilo gdje drugdje osim na upravljač. Policajac, koji je daleko skloniji vjerovati da posežete za oružjem nego što pokušavate sakriti krafne ili praznu limenku piva, bez oklijevanja će isprazniti šaržer.
Drugim riječima, veliki dio antagonizma koji trenutno postoji između američkih poreznih obveznika i ovih poslušnih javnih službenika svodi se na pitanje oružja - točnije 393 milijuna njih, dovoljno da svaki muškarac, žena i dijete posjeduju vatreno oružje. Stoga, svaki put kad policija reagira na hitan slučaj, njihovo je primarno razmatranje hoće li vatreno oružje biti dio jednadžbe. Uostalom, i policajci su ljudi i ne žele umrijeti. Ova vrsta inherentne paranoje koja proizlazi iz "kulture oružja na steroidima" jedinstvena je za Sjedinjene Države i, usput rečeno, gotovo nečuvena u Rusiji.
'Rusi su s Venere, Amerikanci s Marsa'
Bridge piše kako je neki dan doživio iskustvo koje ga je inspiriralo za ovaj članak i koje ga je podsjetilo na nešto što mu je prijatelj rekao prije mnogo godina: "Rusi su s Venere, Amerikanci s Marsa".
"Upravo sam izašao iz svoje stambene zgrade, koja se nalazi na jugu Moskve, kad sam ugledao dva patrolna automobila kako prolaze samo nekoliko metara dalje. Vidio sam da su policajci u vozilima bili odjeveni da impresioniraju - kacige, pancirne jakne i strojnice su virile upadljivo prema gore iz njihovih prepona poput neke vrste frojdovske omaške.
Vozila su skrenula desno oko naše zgrade i, budući da su se kretala puževim tempom, odlučio sam ih slijediti pješice. Vjerojatno nije najpametnija odluka, ali osjećao sam se kao da mi je potencijalna vijest upravo pala u krilo, a sa zgužvanom novinarskom iskaznicom u novčaniku prirodno sam bio otporan na metke.
Kruzeri su putovali duž naše zgrade i napravili još jedno skretanje udesno prije nego što su stali, uključili bljeskalice i isključene sirene. Ovdje sam mogao vidjeti da ophodnje nisu bile redovna policija, već pripadnici Ruske nacionalne garde (Rosgvardiya), koji, kako mi je rečeno, ne rješavaju zločine, već pružaju sigurnost, tj. razbijaju lubanje. Ono što se dalje dogodilo nisam mogao predvidjeti ni za milijun godina", piše Bridge.
Iznenađen policijskom reakcijom
Četiri časnika izišla su iz vozila naoružana za borbu poput američkog SWAT tima te su ušli u prostor lokalnog vrtića.
"Srce mi se stisnulo dok su mi prolazile sve vrste užasnih misli. Ne znajući što mogu očekivati, stao sam iza parkiranog automobila i zavirio preko krova ali stvarnost situacije koja se odvijala nije ispunila moja mračna očekivanja.
Policajci su ušetali na teritorij objekta dok su se djeca nastavila igrati na ljuljačkama i kopati po pješčanicima. Mlada majka, gurajući kolica za bebe, prošla je pokraj naoružanih ljudi kao da ih ni nema. Ne sviđa mi se ta riječ, ali 'nadrealno' je jedini način, barem iz američke perspektive, kako opisati prizor. Nastavio sam promatrati kako su časnici, sada u pratnji žene za koju sam mislio da je nadzornica, hodali cijelim obodom zatvorenog teritorija. Nakon nekoliko minuta postalo je jasno da je hitna situacija, za koju sam kasnije saznao da se odnosi na pijanog prolaznika, završila antiklimatski.
Situacija me je mučila danima dok nisam shvatio zašto. Unatoč relativno opasnoj situaciji, policija nije imala pretjeranu reakciju. Nije bilo rušenja vrata, nije bilo vrištanja iznad sirena i nije bilo snajpera na krovovima. Bez teatralnosti u stilu Ramba i bez traumatizirane djece. Sve je izvedeno šokantno glatko i profesionalno. Kao Amerikanac rođen i odgojen na stalnoj dijeti ultranasilja na ulicama i u kinu, blagi scenarij učinio mi se izuzetnim, pa čak i nemogućim", priznaje Bridge.
Sjeme represivne tiranije
Bridge piše da Amerikanci mogu priznati da je njihova kultura oružja uvelike kriva za pretjerane reakcije policije pod stresom, ali da usprkos tome milijuni Amerikanaca koji se pridržavaju zakona nemaju apsolutno nikakvu namjeru predati svoje vatreno oružje. Koji je razlog tome?
"Kao što pokazuje tekuća covid kriza, koja je iznijela apsolutno najgore tendencije kod mnogih naših vođa, čini se da unutar zapadnog društva postoji latentna autoritarna crta koja samo traži lijep izgovor da podigne svoju ružnu glavu.
Čovjek treba samo pogledati tragediju koja je zadesila slobodu na nekad sretnim mjestima poput Australije i Novog Zelanda, gdje autoritarni ormari otkrivaju svoje stvarne boje, kako bi shvatio da Zapadno društvo, unatoč glasnim i ponosnim izjavama o 'demokraciji', nosi licemjerno sjeme najrepresivnije vrste tiranije", piše Bridge.
Ističe da je upravo ta nesretna sklonost tiraniji inspirirala Očeve osnivače da "pravo na nošenje oružja" ugrade u američki Ustav. Stalna prijetnja totalitarizma bila je na prvom mjestu, nakon čega je uslijedilo uspostavljanje prava na oružje, a ne obrnuto.
"Možda je velika tragedija američkog društva, kući najveće zbirka oružja na planeti, da mir između policije i naroda nikada neće postati stvarnost jednostavno zato što se našim političkim vođama ne vjeruje. Autoritarni ljudi sada bezobzirno ugnjetavaju svoj narod od Kanade do Australije i treba zahvaliti što su još jednom pokazali važnost Drugog amandmana pred licem tiranije", zaključuje Bridge za RT.
