Tako počinje priča za Dnevni avaz 39-godišnjeg Muhizina Omerovića Đileta, profesora teologije iz Pobuđa kod Bratunca, koji je 11. srpnja 1995. u koloni smrti krenuo prema Tuzli, da bi u nju stigao tek nakon 62 dana lutanja. Dva puta je Đile u traganju za slobodom dolazio do Baljkovice, tri puta se penjao na Udrč, spavao u polju mrtvih, oči u oči bio s četnicima, gladovao, ali nadu da će se domoći slobode nikad nije gubio.
Spletom okolnosti našao se u Potočarima u Srebrenici. Ni danas, kaže, ne zna kako je izbjegao tragediju prve zasjede u srebreničkoj Kamenici. Godinama, kaže, odlazi na to mjesto jer ga proganjaju slike raskomadanih tijela ljudi iz kolone na koja je naišao neposredno nakon tragedije.
Polje mrtvih
"Bilo je to polje mrtvih. Tvrdim da je na tom mjestu u samo nekoliko minuta ubijeno više od tisuću ljudi. Je li od postavljenog eksploziva, artiljerijske paljbe, nikad se neće moći utvrditi. Jauci, plač, preklinjanja... Mi koji smo naišli u tom trenutku, onako iscrpljeni, isprepadani, pokušavamo one ranjene zbrinuti, ali nemamo čime. Neki mole da ih ne ostavljamo, ali koga odabrati da poneseš. Nemaš snage za sve. Nema doktora, nema lijekova... Tijekom noći organiziramo kolonu, ali ponovno zasjeda. Koračam prestrašen onim što sam vidio, ali i onim što sam ostavio iza sebe..."
Dan nakon masakra u Kamenici, Muhizin je nastavio pješačiti prema Novoj Kasabi.
"Pratili smo tragove kolone, ali nismo uspjeli prijeći cestu u Konjević-Polju. Nekoliko dana ostajemo u šumi, u obruču. I onda svjedočimo najstrašnijim scenama zločina. Ljudi izlaze iz šume i predaju se srpskim snagama, a oni ih nakon predaje ubijaju... U jednu grupu, sjećam se, ulazi srpski vojnik s pištoljem. Oni jadni stoje, a on hoda ispred njih i puca im u glavu. Jedan po jedan padaju... Ja hoću vrisnuti: 'Ne pucaj', ali ne mogu... Ostajem u šumi..."
'Poražen do kraja života ljudskom bestijalnošću, mržnjom i razmjerima zločina'
Osim ubijanja i ranjavanja koje je sve vrijeme lutanja šumom gledao, Muhizin, kaže, nikad neće zaboraviti glad kojoj je bio izložen, ali isto tako ni susret s hranom nakon skoro mjesec dana izgladnjivanja. S osam prijatelja, nakon mjesec dana lutanja, stigao je ponovno u Srebrenicu, točnije u Sućesku.
Kad je srpska vojska otkrila mjesto njihovog skrivanja, morali su ponovno bježati.
Točno 62 dana trajala je Muhizinova borba sa srebreničkom golgotom. Izašao je kao pobjednik, ali, kaže, poražen do kraja života ljudskom bestijalnošću, mržnjom i razmjerima zločina koje je vidio svojim očima. Koliko je, u traganju za slobodom, prebrojao mrtvih ljudi, koliko je noći hodajući spavao, koliko je bukova lišća pojeo, kaže, ni u trenucima svoje najveće smirenosti ne može reći da to zna. Snagu da život nastavi natječući se u dobru, ovaj profesor teologije, koji odlično govori francuski, engleski i perzijski jezik, koji se iz Geneve vratio kako bi nastavio život u rodnom Pobuđu, kaže, crpi iz čvrstog uvjerenja da dobro u ljudima i pored tolikog zla, ipak, nije ubijeno.
Pokop još 409 žrtava genocida
Danas se obilježava 18 godina od genocida u Srebrenici. U Memorijalnom centru Potočari smiraj duše će naći još 409 žrtava genocida.
Najmlađa žrtva koja će biti ukopana u Potočarima je beba Muhić, a najstarija je Edhem (Ramo) Rahmanović, rođen 1919. godine. Od 409 identificiranih žrtava, njih 44 bili su dječaci starosti između 14 i 18 godina. Šest dječaka imalo je svega 15 godina kad su ubijeni.
Među najmlađim žrtvama koje su identificirane i spremne za ukop su i dječaci Nevzet (Fikret) Čević i Denif (Selim) Halilović, koji su imali 14 godina kad su ubijeni.
Među identificiranim žrtvama su i tri ženske osobe. Najmlađa među njima je beba Muhić. Najstarija Behara (Mujo) Đelilović imala je 73 godine, a djevojka Hajra (Adem) Mulalić 19 godina. Posmrtni ostaci sve tri žrtve pronađeni su u masovnoj grobnici u krugu Tvornice akumulatora u Potočarima, piše Dnevni avaz.
