Prema pisanju New Yorkera, ispitanici u istraživanju podijeljeni su u dvije grupe, a obje su morale gledati videosnimku i brojati koliko puta su se ljudi pojavili vodeći loptu naprijed i natrag, odnosno koliko puta su je dodali. Jedna grupa je prije tog zadatka pogledala humorističan video, dok je druga morala prionuti na posao dok je slušala kako se njihove kolege iz druge grupe smiju.

Istraživanje je pokazalo da je grupa koja je prvo pogledala humorističan video napravila manje pogrešaka od grupe kojoj je to uskraćeno. Prva grupa imala je značajno manje pogrešaka u brojanju dodavanja loptom.

Naravno, riječ je o eksperimentu, odnosno eksperimentalnim uvjetima, a ne uvjetima stvarnog svijeta. Lako se može dokazivati da grupa radnika koja je lošije obavila zadatak to može pripisati tome što je čula smijeh članova druge grupe. Primjerice da grupa koja je lošije obavila zadatak nije znala za humorističan video, i ona bi zadatak brojanja dodavanja loptom obavila jednako uspješno kao i prva grupa. Postoje kompanije koje rade upravo to – zabranjuju pristup internetu, ili Facebooku, ili YouTubeu. Međutim takav pristup stvara tiransko radno okružje, a uostalom s današnjim pametnim telefonima (smartphones) teško je provesti takve odluke u kompanijama.

Osnova ideja je da je snaga volje ograničen resurs – ako potrošimo mnogo energije kontrolirajući svoje impulse na jednom području, postat će nam sve teže kontrolirati svoje impulse na drugom.

Ili, kako psiholog Roy Baumeister objašnjava za New Yorker, snaga volje je poput mišića, previše korištenja privremeno će je iscrpiti. Implikacija ovog eksperimenta sastoji se u tome da kad zahtijevamo od ljudi da reguliraju svoje ponašanje bez ikakvih prekida i smetnji (naprimjer, kada im kažemo da nikada ne smiju ići na internet dok su na radnom mjestu), dogodit će se to da će ljudi biti manje koncentrirani i manje učinkoviti na poslu.

Autor članka James Surowiecki sugerira da kompanije daju svojim zaposlenicima "internetske pauze" (internet breaks), tijekom kojih oni slobodno mogu raditi štogod požele. Sličnu ulogu u 20. stoljeću imale su pauze za kavu.

To uostalom i nije tako neobična ideja. Google primjerice svojim zaposlenicima daje "20 posto radnog vremena" kada oni mogu raditi na svojim projektima ili bilo čemu drugome što ih zanima. Tako su primjerice nastali neki vrlo kreativni projekti, kao što je Google Reader.

Za sve vas koji ste sada na radnom mjestu, u duhu ovog istraživanja donosimo jedan klasičan viralni video nakon kojeg biste spremnije trebali prionuti natrag na posao: