Što je najveći problem s državnim praznicima u Hrvatskoj?
Nije to činjenica da sadržaj praznika ne odgovara nazivu. Npr. kada se dan sazivanja prvog višestranačkog Sabora, 30. svibnja 1990., predlaže kao Dan državnosti iako tada Hrvatska nije dobila državnost niti je postala neovisna država. Naprotiv, državnost je po Ustavu imala i ranije, a što se tiče neovisnosti, ne samo što s tim datumom nije postala neovisna država nego je Sabor konstituiran toga dana sedam mjeseci kasnije donio Ustav u kojem izričito piše da Hrvatska "ostaje u sastavu SFRJ do novog sporazuma jugoslavenskih republika", ili "dok Sabor Republike Hrvatske ne odluči drugačije."
Dakle, Sabor na "dan državnosti" nije odlučio da Hrvatska postane samostalna država nego da do daljnjeg ostaje u sastavu Jugoslavije. Osim toga, godinu dana nakon "dana hrvatske državnosti", jedan hrvatski političar, točnije član HDZ-a, postao je predsjednik Jugoslavije. Ali, kao što rekoh, to nije najveći problem. Uostalom, da se određenog dana slavi nešto što se toga dana nije i dogodilo ne bi bila novost. Jer, niti se Isus Krist rodio 25. prosinca niti je uskrsnuo svake godine u drugo vrijeme, pa to vjernicima ne smeta da slave Božić i Uskrs.
Nije čak ni veliki problem da ljudi ne znaju što točno slave na određeni praznik. Jer, netko bi mogao pitati zašto je odjednom važno to što građani Hrvatske ne znaju što se dogodilo 25. lipnja ili 8. listopada, a nije važno što većina hrvatskih građana i većina hrvatskih katolika ne zna što se točno dogodilo na Tijelovo. A ne radi se o tek tamo nekom svecu nego o državnom prazniku i neradnom danu u Republici Hrvatskoj.
Samo desničari imaju pravu na domoljublje
Slično tome, nije problem ni što većina ljudi ne zna zašto se određeni praznik slavi baš na dan kada se slavi. Jer, kao što većina hrvatskih građana ne zna zašto se Dan državnosti slavi(o) baš 25. lipnja, a Dan neovisnosti 8. listopada tako ni većina hrvatskih građana, i većina hrvatskih katolika, ne zna zašto se Velika Gospa slavi baš 15. kolovoza. Ali unatoč neznanju slave, pa odu, ne u crkvu, nego na more.
Najveći problem s praznicima u Hrvatskoj jesu razlozi kada i zašto ih netko predlaže. A u tim razlozima nema niti zrelosti niti promišljenosti. Umjesto da se oko nečega tako bitnog, nakon prethodnih konzultacija sa svim zainteresiranim akterima u društvu postigne konsenzus, jednostranim i pomalo inatljivim pristupom ionako podijeljeno društvo dodatno se dijeli.
Jer, po tko zna koji put ispada da pravo na domoljublje i državotvorstvo imaju samo hrvatski desničari, pošto ljevičari niti su ikada htjeli samostalnu Hrvatsku niti je danas vole. A kada i predlože nešto, poput npr. državnih praznika, učine to samo da bi napravili zbrku. Čak i onda kada za praznike predlažu događaje za koje je HDZ imao najviše zasluga.
Dnevnopolitički populizam
Osim pokazivanja (domoljubnih) mišića jedan od evidentnih motiva za predlaganje praznika je i dnevnopolitički populizam. Najbolji primjer je prijedlog da se od sljedeće godine kao neradni dan službeno obilježava i 18. studenoga, dan pada Vukovara. Ovaj praznik trebao bi ići u paketu s posebnim Zakonom o Vukovaru kao mjestu "posebnog domovinskog pijeteta", koji će, kako ističe premijer, ovom gradu garantirati posebne olakšice, investicije i samim time bolji život njegovim građanima.
Baš sada? Gotovo 30 godina nakon pada Vukovara i strahote koju su taj grad i njegovi građani doživjeli, i više od 20 godina nakon reintegracije Vukovara u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske, baš sada se hrvatska vlast odlučila za ovakav potez?! Postavlja se pitanje zašto su sve dosadašnje domoljubne vlade, a takve su uglavnom i vladale Hrvatskom posljednjih 30 godina, propustile učiniti nešto ovako domoljubno. Ili su se možda, poput ove, po potrebi koristile Vukovarom i Vukovarcima kako bi grandioznim obećanjima, koja se u najvećoj mjeri nisu ispunjavala, ostvarile prije svega vlastitu političku korist.
Rasprave oko državnih praznika nisu uzrok problema u Hrvatskoj. Ali su istodobno simptom i dijagnoza brojnih problema. Tako npr. činjenica da se u javnosti isključivo priča o tome kada, ali ne i kako i zašto nešto obilježavati, samo potvrđuje da je u hrvatskom društvu forma često važnija od sadržaja.
U tom smislu, ispraznost praznika vjerojatno je još i najmanji hrvatski problem.
