Može li anoreksiju uzrokovati strah djevojčice od odrastanja? Ili možda dominantna baka, autoritativan otac, nedostatak cinka, slike mršavih manekenki, strah od obiteljskog ljetovanja, TV-sapunice, depresija, suvremeni život, nešto u vodi...?
Tijekom posljednjih 150 godina anorexia nervosa imala je mnogo teorijskih tumačenja, a mnoga su opovrgnuta i odbačena. Najnovija je pretpostavka da su za sve krive slike zapadnih manekenki.
No, liječnici su slučajeve anoreksije otkrili i među djecom u seoskim afričkim područjima koja možda nikad nisu vidjela manekenku. A slučajeva anoreksije bilo je i u Iranu, Saudijskoj Arabiji i ruralnim dijelovima Japana, piše "Independent".
Iako je bolest medicinski opisana tek sredinom 19. stoljeća, neki specijalisti vjeruju da je i prije bilo žena koje su bolovale od anoreksije. Novo istraživanje potvrđuje strahove da čak i djevojke koje se izliječe od anoreksije mogu doživotno imati problema s kostima: znanstvenici su otkrili da se u devet od deset žena koje su imale anoreksiju javlja gubitak koštane mase, slično osteoporozi u starijih žena.
Za oboljele, njihove obitelji i liječnike problem je to što se vjerojatno nikad neće otkriti jedinstveni lijek jer su uzroci tako složeni i individualni. - Nema jednostavnog odgovora i ljudi su zato razočarani. Za većinu je hrana užitak pa postoji jaka mentalna blokada pri pomisli da odnos nekih osoba prema hrani može biti toliko poremećen da mogu umrijeti od gladi - kaže dr. Jill Welbourne, ugledna specijalistica za anoreksiju iz Bristola.
Anoreksija obično pogađa adolescentice i mlade žene, iako je otprilike svaki deseti oboljeli dječak. Nije posrijedi toliko pitanje hrane i težine koliko pokušaj iskorištavanja hrane kao rješenja emocionalnih problema.
Neki od znakova su strah od debljine, odbijanje obroka i nijekanje gladi. Simptomi bolesti variraju - od prestanka menstruacije, gubitka libida, pojačane dlakavosti i gubitka gustoće kostiju, pa sve do izgladnjelosti i smrti.
Iako je bolest medicinski opisana prije 150 godina, još se ne zna zašto neki obolijevaju a drugi ne. Najnovija je pretpostavka da postoje genetske predispozicije koje mora potaknuti neki događaj u životu.
Zajednička crta u oboljelih od anoreksije je to što često mrze sami sebe i događaju im se neočekivane stvari, kaže dr. Welbourne. Nije jasno kako ti događaji potiču nastanak anoreksije, ali ima mnogih mogućnosti.
Po jednoj teoriji, te osobe misle da su izgubile kontrolu, nakon smrti u obitelji ili ako ih je netko zlostavljao, pa je pokušavaju vratiti kontrolirajući jedino što mogu: hranu.
Pretpostavlja se da nedostatak hrane potiče proizvodnju endorfina u mozgu, koji djeluje kao prirodni morfij i odnosi brige. - Postajete ovisnik o gladovanju i to vam se sviđa. Ono ublažava tjeskobu i otupljuje većinu emocija. Kao da gledate kroz teleskop s krive strane - kaže dr. Welbourne -Život postaje lakši kad imate samo jedan problem - hranu, a ona je pod vašom kontrolom. -
