TV dnevnici diljem Hrvatske izvještavali su tog dana o sukobima u Saboru na liniji za i protiv obučavanja ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj. Došlo se u nekom trenutku dotle da se propitivalo tko je čiji bog... Josip Borić je, recimo, spominjao da su neki "danas iznad Sabora stavili novog boga". Željko Lenart je kontrirao da njihov bog nije isti kao i ovih drugih.
Koji god ili čiji god bog bio, ova tema je stvarno bogu za plakati. Jer ono što danas doživljava Ukrajina od Rusije, na potpuno isti način, s potpuno istim razlozima, s potpuno istim zločinima, prije 30 godina je doživjela Hrvatska od Srbije. I na sličan način Hrvatska je kao danas Ukrajina tražila vojnu pomoć od Europe i svijeta.
I, istina, nije tu pomoć Hrvatska baš uvijek dobila, ali je dobila, između ostalog i tako da su naše vojnike obučavali neki drugi u ratu iskusniji vojnici. I sada, eto, kad su i naši vojnici spremni i voljni pomoći drugim vojnicima da se obrane od nečije agresije, pa makar i simbolično, u sigurnoj zavjetrini prema nekima ispada:
A ne, ne može to tek tako, čiji je bog, koji je bog, čiji je bog veći... Moramo čuti šta o tome misle stručnjaci za nacionalni suverenitet, integritet i domoljublje. Pogotovo ovi koji misle da imaju visoko čelo. Pa se boje da će im netko na čelu nacrtati metu. Ali što se toga tiče ne trebaju imati straha.
Zastupnik Hrvatskih suverenista Marijan Pavliček u Saboru: "Obuka ukrajinskih vojnika ne jer time crtamo metu na čelo."
Ivan Penava iz Domoljubnog pokreta, isto u Saboru: "Država koja je suočena s demografskim slomom i deindustrijalizacijom, ne treba se miješati u geopolitičke ratove koje niti treba niti može rješavati. Jedino to je domoljubno..."
E to je istina, ne bi se štel mešat, to je jedino domoljubno. Najbolje to zna čelnik Domovinskog pokreta, jer "ne bi se štel mešati" na ovim prostorima se odvajkada njeguje kao najdomoljubnija hrvatska politika. Sa svakim fino, s nikim iskreno, to bi trebalo stajati na ulazu u Domovinski pokret.
Uz salonsku desnicu složno stoji i salonska ljevica. Tj. stoji uz salonskog predsjednika. Ali kako salonski predsjednik po ovom pitanju stoji uz salonsku desnicu, tako je sad i ljevica uz desnicu.
Peđa Grbin (SDP): "Zašto je Gordan Grlić Radman nešto obećao, a da prethodno to nije usuglasio s onima s kojima je trebao? Da problem želite riješiti, pročitali biste što je predsjednik Republike napisao u svom dopisu. Predsjednik Vlade RH bi svoj ego stavio u ladicu, koliko god ta ladica bila velika, jer jedna obična za njega ne bi bila dosta, i uputio bi dopis u ime vlade i sve bi bilo riješeno."
E u tome je problem. Što Milanović želi da mu piše Plenković. A ne tamo nekakav Banožić. Pisama od raznih Banožiča svaki dan na Pantovčaku bar vreću dobiju.
Ali pismo od premijera e to ne dobiva svatko. To bi Milanović htio. Da na poleđini kuverte briselskim krasopisom piše, šalje predsjednik Vlade Andrej Plenković.
I još nekako da ga počne s: “Dragi Zorane, ponizno te molim da mi oprostiš što sam ti jednom u ministarstvu uzeo klamericu za papir i nisam ti je nikad vratio. Oprosti što sam ti jednom upao u riječ dok si nam u kantini dva i po sata bez prekida objašnjavao situaciju u Abesiniji s pravom govoreći da smo glupi i da ništa ne razumijemo. Sad sam tek toga itekako svjestan. Pa bih te ponizno molio da odobriš obuku Ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj ali tako da to prikažemo kao tvoje nesebično zalaganje za pomoć jednoj napadnutoj i napaćenoj zemlji. Uvijek i svuda za vijeke vjekova i ja svi članovi Vlade i HDZ-a širit ćemo slavu imena tvoga. S poštovanjem i beskrajnom odanošću Tvoj vjerni Andrej. P.S. Klamerica u prilogu!"
Međutim kako sad stvari stoje, do Pantovčaka će prije stići Rusi nego takvo pismo. Jer ove bizarne političke rasprave o tome kako pomoći Ukrajini, a da se Rusiji ne zamjerimo, kako i piškiti i kakiti i prdnuti i stisnuti, otvorila su upravo ta dva najveća ega koja je domovini i domobranima dalo ministarstvo ega i vanjskih poslova, Andrej Plenković i Zoran Milanović. Prvi ne kaže ništa što mu nisu rekli glasovi u Bruxellesu, drugi ne kaže ništa što mu nisu rekli glasovi u glavi.
Ali ako ste mislili da ovu dvojicu vanjskopolitičkih kadrova baš ništa ne veže, varate se. Naime ni Milanović ni Plenković sami za sebe u karijeri nisu stvorili ništa tako vrijedno kao ono tj. onaj kojeg su stvorili zajedno. Jedan ga je izmislio, Milanović, drugi ga je prigrlio, Plenković.
Gordan Grlić Radman, najsjajnija zvijezda na nebu hrvatske diplomacije rezultat je upravo njihovog snošaja. Molim vas pogledajte i poslušajte što je sve taj dobri i mudri čovjek, Zaratustra našeg doba, uspio izgovoriti na temu… teško je reći što je tema, ali recimo da je u pitanju nekakav self-help tečaj samopomoći i vjere u sebe:
"Građani su komotni, što je normalno... Hrvatska treba biti apsolutno zadovoljna situacijom... To je jedan osjećaj - mi smo mali. Ali, morate se lišiti tog osjećaja. Morate vjerovati u sebe, morate vjerovati u ono što radite, a prije svega, morate vjerovati u ono što radi hrvatska država za vas! To je dobar osjećaj. A Austrija koja naravno ima svoje političke probleme, došla ih je rješavati - gdje? Ovdje u Hrvatsku! Jer, smatra se - kad je dobro, dobro je. Gdje smo mi bili zadnjih 25 godina? Gdje smo bili? Koliko smo se borili? Imate pozdrav od dr. Dragana Čovića, idem pitati: 'Kako je? Kako je? Dobro je!' A dobro je znači hvala Bogu da je dobro!"
Stvarno ne znam kako može biti bolje od ovoga, ja sam ovo nekoliko puta pogledao i stvarno mi je odmah bolje, moram sad samo još nazvati dr. Dragana Čovića da ga pitam kako je. Pa da mi veli dobro je. Nego šta je nego da mu je dobro. Cijelu jednu rijeku u Mostaru je skrenuo da mu teče kroz imanje, kako mu neće biti dobro.
