Njemački i mađarski znanstvenici razvili su program koji objašnjava kretanje ljudi u panici u okolnostima poput požara ili sličnih nezgoda. Model će se koristiti u testiranju hodnika i izlaza u slučajevima opasnosti.

Novi pristup, koji je mnogo bliži stvarnosti, temelji se na proračunu načina reakcije individua, a ne na pretpostavci da se ljudi kreću poput bezumne mase. Metoda se oslanja na ogroman broj pojedinačnih proračuna, od kojih većina do nedavno ne bi bila moguća bez porasta moći kompjutora.

Psiholozi su dokazali da se ljudi u gomili ponašaju na određene načine. Pod normalnim okolnostima, kada prolaze kroz vrata, pojedinci se kreću polako i izbegavaju doticaj. Međutim, kada su pogođeni panikom, pojavljuje se poseban model ponašanja. Kako se ljudi pokušavaju kretati brže, pojačava se sila gnječenja, koja postaje dovoljno velika da se odgurnu čelične zapreke i sruše cigleni zidovi. Stvara se tendencija međusobnog praćenja, zbog čega se zanemaruju alternativni izlazi što na koncu vodi do tragičnih posljedica.

Ta, i slična, promatranja su istraživači koristili pri razvoju kompjutorskog modela bijega u panici, uzimajući u obzir različitost socijalnih, psiholoških i fizičkih sila koje se mješaju i koje utječu na ponašanje gomile. Program će se koristiti pri definiranju načina ponašanja u određenoj situaciji, na primjer - 90 ljudi pokušava pobjeći iz zadimljene sobe. U takvom scenariju ljudi ubrzavaju i zaprečuju izlaz kroz kojega bi inače sigurno prošli da se kreću normalnom brzinom.

Asimetrično postavljeni stupovi ispred izlaza mogli bi spriječiti naguravanje. Jednako tako bi i sužavanje hodnika moglo usporiti kretanje, jer ljudi u panici naginju preticanju, a ovako bi zbog malene širine morali ostati u koloni.