O mirovini, reprezentaciji, Hajduku i drugim važnim stvarima u RTL Direktu govorio je Stipe Pletikosa, tehnički direktor reprezentacije.
Iniesta, par mjeseci nakon 40. rođendana, kazao je zbogom nogometu. Kad ste vi osjetili da je vrijeme da se oprostite?
Kada sam bio u La Coruni i kada mi je supruga ostala trudna s četvrtim djetetom. Rekao sam dosta, idemo kući u Split. S 37 godina i ja mislim da nisam pogriješio. Razlozi su bili obiteljski iako sam imao uvjeravanja nakon zadnje utakmice kada sam odigrao fenomenalno nakon Real Madrida. To je bila moja zadnja utakmica u karijeri i gdje sam doživio jedan sjajan oproštaj od navijača bez obzira jer sam te sezone nastupio samo dvije utakmice u početnih 11 iz ekipe La Corune. Imao sam nagovaranja, obećao sam supruzi i otišao sam miran.
Mnogi su u Iniesti prepoznali Luku Modrića, koji ima 39. Koliko još može igrati?
Ja mislim da da. Rekao sam mu: 'Luka moj, ja te vidim da ćeš još do Amerike igrati'. Čudno me pogledao. Ja sam tada osjetio da taj njegov integritet kao osobe koja živi vrijednosti, ne samo nogometne, već ljudske i društvene i koja širi dječačku zaigranost. Želja za pobjedom će ga još dugo držati uz skladan obiteljski život, brigu o svome tijelu. Ja mislim da ćemo ga gledati još barem dvije, tri godine na vrhunskom nivou.
Zlatko Dalić proslavio je 7 godina na čelu reprezentacije. Radite s njim već godinama. Uvijek je miran, uvijek skroman…Jeste ga vi ikad vidjeli da viče?
Zna biti jako direktan. Osoba je duhovnog integriteta. Jasne su mu vrijednosti hrvatske reprezentacije. On jako dobro to zna prenijeti na druge, ali na jedan način da ne opterećuje. Ono što je uspio s ovom generacijom to je da odbaci kompleks manje vrijednosti, odnosno da Hrvatska ulazi bez straha protiv najjačih protivnika, bilo Španjolska, Francuska, Brazil... Igraju bez straha i mislim da je najveća pobjeda Zlatka Dalića i Luke Modrića i to je bit svega.
U čemu je njegova tajna, postigao je nevjerojatan rezultat za hrvatski nogomet?
Timski rad je za njega ključan, voli saslušati. Donosi odluke sam, jako je sugestivan, voli poslušati druge, direktan kada treba. Sam rezultat, da smo u posljednje tri godine, u 42 utakmice, doživjeli samo šest poraza. To govori s koliko umijeća vodi generaciju za generacijom.
Ipak je trener svih trenera ostao Ćiro Blažević. To je totalno drugi stil bio od Dalića?
To su emocionalne stvari za mene, zadrhtat će mi glas. Toga se sjećaš s dječačkom razigranošću, dječačkim osmijehom. Taj poziv koji je došao od Ćire. Izgradio sam se ne samo kao nogometaš, već i kao osoba. To su trenuci koje pamtiš za cijeli život i oblikuju te.
Iz perspektive navijača utakmica protiv Italije na Euru je bila najtraumatičnija. Koji poraz ste najteže primili?
Imao sam i ja tih poraza. Turska 2008. Izgradite trauma, ali ideš dalje. To najbolje opisuje našu reprezentacije. To opisuje Luku Modrića, promašeni jedanaesterac i onda čudo. Nažalost nismo izdržali, ali ja mislim da će ta trauma izgraditi neke nove, mlađe generacije.
Što pamtite kao najbolji trenutak?
Bila su dva. Jedan je bio vezan uz moj splitski Hajduk, a drugi bio vezan kada smo igrali 2002. za kvalifikacije u Japanu i Koreji kada sam doživio skandiranje maksimirskih tribina. To je bilo nezapamćeno i nezamislivo. Skandiranje jednom hajdukovcu. To uvijek pamtim.
Imamo još jednu priču iz Splita, 16-godišnji Bruno Durdov izgleda sjajno, znamo da je rano, da još nije za reprezentaciju. No, treba li među potencijalne kandidate češće u obzir uzimati i tinejdžere. Španjolcima se isplatilo, Lamine Yamal je isto, 2007. godište kao i Durdov?
Smatram da će on doći do razine Yamala. Oni su mladi ljudi kojima trebaju svi pomoći da ih dovedemo. Nogomet nosi okrutnosti, nema vremena, jer smo plaćeni na pobjeđujemo.
Igrali ste u Hajduku, s Hajdukom ste bili i prvak Hrvatske?
Ja sam bio dijete sa splitskog asfalta. Imamo svoje snove jednog dana igrati u Hajduku. Titula je bila specifična. Imam sliku u stanu kod svojih roditelja, kada smo se zajednički fotografirali, cijela ekipa nakon osvajanja. Prekrasan trenutak, prošli smo cijelu akademiju i došli do prve momčadi. Kada slaviš to sa svojim ljudima. Taj drugi trenutak koji se dogodio 1999. godine kada sam obranio u Maksimiru. Igrali smo sljedeće kolo u Splitu protiv Rijeke. Izgubili smo, a onda sam izašao na zagrijavanje. Doživio sam ono što svako splitsko dijete sanja. Da ti 35 tisuća ljudi, tvojih, skandira ime. Suze su mi išle.
