Ivo Josipović bio je predsjednik od 2010. do 2015. – u drugom krugu izbora tada je pobijedio Milana Bandića. Kao gost u studiju RTL-a Danas otkrio je je li ikad prespavao na Pantovčaku te ispričao anegdotu kada su drski lopovi ukrali pun kombi kulena, a njemu poslali račun.
Nedostaje li Vam ponekad Pantovčak?
Znate što, vrlo brzo sam zaboravio da sam bio tamo. Ostale su vrlo lijepe uspomene, mnoga poznanstva i prijateljstva koja i danas traju, ali nakon mandata život ide dalje. Ja sam se vratio na posao na Pravni fakultet, komponiranju i brojnim putovanjima jer sam vrlo često pozvan od stranih organizacija pa i država.
Kako je Vama izgledao život i tempo predsjednika uz osiguranje? Kako ste se osjećali?
Pozicija predsjednika je takva da je jako individualna odluka kako ćete se ponašati. Teoretski – ne morate se previše truditi oko toga, možete popodne odspavati, možete ovo ili ono. Ako hoćete pošteno raditi posao, a ja sam se to trudio, onda je to crnački posao od jutra do sutra. Znao sam se vraćati iz ureda od 2–3 ujutro, znao sam biti na putovanjima koja su trajala danima bez stanke i odmora. Bilo je raznih problema koji su se rješavali, od rutinskih pa i do podvala s kojima ste se morali nositi.
Kakvih podvala? Sjećate li se nekih?
Zgodna priča – išao sam u Slavoniju u posjetu tvornici kulena. Odlazili smo, oprostili se, i u jednoj vrećici dali su mi mali kulen. Poslije smo ga u uredu uništili, što bi rekli (smijeh). Nakon par dana dolazi šefica računovodstva: "Predsjedniče, došao neki račun za kulene, kako ćemo mi to platiti?" Rekoh: "Kakvi kuleni?" Ispostavi se da je ekipa koja je vidjela da sam tamo, vidjela da sam u dobrim odnosima s domaćinima, došla s velikim kombijem i rekla - 'predsjednik jako voli vaše kulene, dajte nakrcajte i pošaljite račun'. Policija ih je pronašla, ali ne i kulene.
Filmska priča! Jeste li ikad gore na Pantovčaku prespavali?
Teoretski se može, ali ja sam odlazio kući. Znao sam nekad, kad sam bio malo umoran, u nekoj pauzi ubiti oko, ali nisam nikad prenoćio gore.
Kako je bilo obitelji?
Nije im bilo lako. Srećom, zahvalan sam i supruzi i kćeri koje su podržavale moj rad. Bile su također pod povećalom, ali pošto je supruga zaista istaknuti stručnjak, profesorica prava, držala se svoje struke i profesije. Imala je puno uspjeha profesionalne naravi, ali to medijima nije bilo posebno zanimljivo. A kćer je imala sjajnu strategiju do te mjere da je znala i osiguranju izmaknuti.
Kako se to činilo?
To pitajte nju, ali kako je normalna osoba, nikad nije imala ekscese. Nikada o njoj niste mogli pročitati ništa osim da je odlikašica u školi.
Dobro ste je i vi čuvali, ali je ona čuvala i sama sebe?
Tako je.
Što vas je motiviralo za kampanju?
Priča je dosta neobična. Tada sam bio u Saboru, u koji sam otišao na nagovor Ivice Račana, sve naivno vjerujući da ću kao profesor prava sudjelovati u izradi zakona. Bio sam oporba, i na prvoj sam sjednici Sanader prihvatio tri moja amandmana na zakon o Vladi. Pa su se čudili što je sad to, da nisam promijenio stranu, jer nikad se ne prihvaća od oporbe prijedlog. Ali ja sam tad bio zastupnik s najviše prihvaćenih amandmana, što nije rezultat moje suradnje, nego pravne logike, jer sam profesor prava. Želja da suštinski utječem na profil zakona naravno da je bila nerealna. Ali to nije bio motiv.
Bio je tada kraj 2009. Ljudi iz SDP-a pristupili su mi. Gospodin Ivan Račan rekao: "Joj, ti bi bio dobar kandidat za predsjednika."
Što ste tad pomislili? Je li vas motivirala moć?
Ne, to je bio osjećaj ponosa i zahvalnosti. Znate, ja se nikad nisam kandidirao zbog moći.
Ali puno je kandidata. Je li to poriv za moći, statusom u društvu?
Zavisi. Teško mi je reći za druge kandidate, ali mene to nije motiviralo.
Kako komentirate izlaznost, ona je do do 16.30 sati bila 34,77 posto?
Očekivana je i ne iznenađuje, nije to zbog vremena nego opće situacije.
Na što ste najviše ponosni iz svog mandata?
Na ono što sam napravio. Medijski nije bilo previše atraktivno, ali redom, kad sam došao u ured, bio je veliki spor s Italijom. Bio je dogovor s predsjednikom Italije Napolitanom i riješen je ozbiljan problem Hrvatske i Italije, a to je otvorilo put Italije do ratifikacije sporazuma o pristupu Europskoj uniji.
Sjećate se i kako su izgledali odnosi Hrvatske i BiH te Hrvatske i Srbije u vrijeme mog predsjedničkog mandata. Bili su neusporedivo bolji nego danas, bili su do te mjere dobri da smo zajedno s predsjednikom Tadićem dobili europsku medalju za toleranciju, što je vrlo visoko europsko odličje upravo zbog toga.
Nadalje, bilo je, rekao bih, uspjeha pri ulasku u EU. Pod vodstvom Jadranke Kosor napravljene su ozbiljne reforme, međutim Europa nije vjerovala njoj, odnosno Vladi, posebno kad je riječ bila o suradnji s Haagom, i to je bila moja zadaća.
Podijelili ste nekako poslove?
Tako je.
Nije bilo tvrde kohabitacije?
Ne, ne, bila je vrlo korektna i pristojna (Jadranka Kosor op.a), iako smo se u mnogo čemu razlikovali, ali smo znali da moramo sjesti za stol i raditi.
Ima li nešto što biste promijenili, propust koji ne biste ponovili?
Od političkih stvari ne bih rekao.
Recimo, kod borbe protiv korupcije -u vojsci je pokrenuta čistka od korupcije. Mnogi visoki časnici završili su na sudu i kažnjeni su. Bio sam i kao relativno novi predsjednik isforsirao – i to sam mogao zbog političkih okolnosti – promjenu Ustava za nezastarijevanje pretvorbenog kriminala. To je bio ozbiljan potez. Poslije je Ustavni sud dao interpretaciju za koju mislim da nije bila baš korektna, ali koja je u velikoj mjeri odrezala oštricu tom progonu pretvorbenog kriminala. To su bile ponajveće stvari.
Bilo je nešto što sam mislio da će biti veliko, a opet nije. To je bio prijedlog velike reforme sustava i to kroz sustavne promjene gdje sam targetirao pravosuđe. Ali zanimljivo je da od tih reformi koje sam predlagao nitko od političkih stranaka nije htio ništa, i to je pridonijelo mom rezultatu na izborima. Nisam za to imao podršku, ali mi je drago da se sve češće pojedine političke stranke vraćaju i spominju te reforme i kažu da bi se tome trebalo vratiti. Ja sam završio političku karijeru, ali bih volio da se vrate neke od tih reformi jer bez toga Hrvatska neće biti bolja.
Kako vam se život promijenio nakon Pantovčaka?
Jednom kad ste bili predsjednik, nikad više ne idete u potpunu anonimnost koliko god se trudili.
Zovu li vas još uvijek predsjednikom?
Uglavnom stalno (smijeh). Ne samo to, i pred ove izbore, na gotovo svaki drugi dan, nagovarali su me da se kandidiram. A ja sam odgovarao da ima samo jedno mjesto za koje se želim kandidirati, a to je mjesto bivšeg predsjednika.
Tijek drugog kruga predsjedničkih izvora možete pratiti OVDJE.
