Ukrajinac koji je služio u pukovniji Azov, dijelu Ukrajinske nacionalne garde, ispričao je potresno svjedočanstvo otkrivši kroz što su sve prolazili zarobljenici u ruskom uzništvu. Govoreći uz pomoć prevoditelja za Newsweek s nepoznate lokacije u zapadnoj Ukrajini gdje se oporavlja, Serhii nije želio koristiti svoje pravo ime, navesti svoju dob ili opisati operativne detalje.
Ruske trupe uhitile su ga 20. svibnja 2022. u kompleksu Azovstal. Čeličana je bila posljednje ukrajinsko uporište u opsadi Mariupolja, Serhiijevog rodnog grada. Bio je među stotinama onih koji su odvedeni u zatvor Olenivka u regiji Donjecka.
A postoje proturječni izvještaji o eksploziji 29. srpnja u spomenutoj trošnoj vojarni Olenivka u kojoj su poginula najmanje 53 ukrajinska zatvorenika i ozlijeđeno ih je više od 75, uključujući Serhiija. Ukrajinske oružane snage priopćile su da je Rusija namjerno digla mjesto u zrak kako bi prikrila mučenje ratnih zarobljenika. Kremlj je gurao priču da je za to kriv HIMARS američke proizvodnje ispaljen s ukrajinskog teritorija, a za tu teoriju CNN je nakon istrage priopćio da je izmišljena.
Tijekom jednog od pet ispitivanja na koje je odveden unutar pet tjedana koje je proveo u zatvoru, otmičari su ga pritiskali da potvrdi neutemeljene optužbe s kojima se suočio jedan od njegovih suboraca.
"Izašao sam odande slomljena nosa", kazao je.
Tehnike opuštanja
Dodao je i da su tehnike opuštanja koje je naučio prije rata pomogle njemu i njegovim suborcima da se nose sa zarobljeništvom, posljedicama eksplozije i svim stresovima do oslobađanja u razmjeni zarobljenika. Ove je tehnike naučio 2020. kada je, već kao veteran rata koji je bjesnio u istočnoj Ukrajini, sudjelovao u Vitality projektu.
Zarobljenicima se svaki dan govorilo da se priprema javni sud na kojem će se vojnicima iz Azova suditi i javno ih pogubiti u Mariupolju. Barake su postajale sve tijesnije, a zatvorenici slabiji zbog nedostatka hrane.
“Hrana koju smo dobivali teško se može nazvati hranom, toliko smo je malo dobivali da smo jedva preživljavali.”
U početku su ih hranili samo dva puta dnevno, a davali bi im nekoliko žlica žitarica ili prokuhanu vodu s krumpirom ili rezancima i malo vode. Dali bi im samo nekoliko minuta za jelo, a razmaci između obroka znali su trajati i do 18 sati.
"Osjećao sam da sam slabiji, koncentrirao sam se na svoje tehnike disanja koje su mi pomogle da ne osjećam stupanj iscrpljenosti koji su osjećali drugi ljudi."
Zatvor Olenivka
"Zatvorenici su 27. srpnja odvedeni u industrijsku zonu ograđenu bodljikavom žicom i strpani u prostor hangara. Dan kasnije oni koji su čuvali zatvor počeli su utvrđivati svoje položaje "na isti način na koji se to događa na prvim crtama rata. 29. srpnja oko 23.30 počelo je raktiranje, a projektili su pogađali i područje zatvora. Shvatio sam da sam ozlijeđen kada sam pogledao dolje i vidio da su mi ruke i noge polomljene. Nisam se mogao kretati."
Odveden je u bolnicu u Donjecku gdje su jedina medicinska pomoć bili zavoji koji su se povremeno mijenjali i povremeno je primao tablete protiv bolova. Ipak, zahvaljujući mještanima koji su tamo radili dobio je i dodatne obroke.
"Bio sam praktički paraliziran. Nisam mogao pomicati ruke i noge i tako bih ležao tamo zamišljajući da pomičem ruke i noge kada to fizički nisam mogao učiniti. I ta tehnika zamišljanja pomogla mi je obnoviti funkcionalnost svojih udova."
Bio je u Donjecku dok nije došlo do razmjene zarobljenika. 20. rujna na glavu mu je stavljena vreća za smeće, a ruke su mu bile vezane na leđima. Stavili su ga u kamion i odvezli u ruski lučki grad Taganrog u Rostovskoj oblasti. Pošto nije mogao hodati bez pomoći, unesen je u avion i položen na metalni pod.
Čuvari ih redovito tukli
On i njegovi zarobljeni suborci su preko Moskve prebačeni u Gomel, u Bjelorusiji, a potom su prebačeni u putničke autobuse. Dok nisu stigli u Bjelorusiju, nije bilo hrane, vode i pauze za toalet, a Rusi koji su ih čuvali redovito su ih tukli.
"Zamišljao sam da me samo vode iz jednog mjesta zatočeništva u drugo". No, odveden je na ukrajinsku granicu, gdje je potom liječen u bolnici.
Kad se vratio u Ukrajinu, nazvao je jedini telefonski broj koji je znao napamet — broj svoje žene. Nakon rekonstruktivne operacije i fizikalne terapije uz pomoć Liječnika bez granica, mogao je ponovno hodati — prvo sa štakama, a zatim bez njih. Još uvijek se liječi te istovremeno priprema za povratak na dužnost u ulozi koja će mu omogućiti da radi i u stožeru i na fronti.
"S obzirom na sve što sam prošao. Osjećam se emocionalno stabilno", rekao je dok se sa sjetom prisjetio onih ugrabljenih minuta na suncu koje je cijenio u zatočeništvu prije mučnih ispitivanja.
