"Mrtva ruka" bila je zastrašujuća hladnoratovska nuklearna strategija koju je osmislio ruski vojni vrh, nakon što su shvatili da je samo jedan nuklearni projektil dovoljan da uništi zapovjednu bazu iz koje se upravljalo nuklearnim arsenalom.
Sovjetski dužnosnici vjerovali su da SAD neće odstupiti od nuklearnog rata, a bojali su se da bi mogle čak biti dovoljno odvažne da ga same pokrenu. Tako je nastala i jedna od najsmrtonosnijih strategija, "Mrtva ruka".
Mrtva ruka je bio sustav koji je osiguravao lansiranje svih ruskih nuklearnih interkontinentalnih balističkih projektila, barem onih koje bi preživjele prvi američki udar.
Kada je uključen, sustav počinje pratiti mrežu seizmičkih, radijacijskih i zračnih senzora koji detektiraju znakove nuklearnih eksplozija. Ako bi podaci koje je prikupila Mrtva ruka ukazivali da je došlo do nuklearnog napada na Sovjetski Savez, pokreće se postupak provjere.
Prije pokretanja bilo kakvog uzvratnog udara, sustav je morao provjeriti četiri uvjeta. Prvo će pokušati utvrditi je li nuklearno oružje pogodilo sovjetsko tlo. Ako mu se učini da je, sustav kreće u provjeru jesu li preostale ikakve komunikacijske veze s glavnim sovjetskim stožerom. Ako jesu, i ako je prošlo određeno vrijeme - vjerojatno u rasponu od 15 minuta do sat vremena - bez daljnjih naznaka napada, stroj bi pretpostavio da su dužnosnici koji bi mogli narediti protunapad još uvijek živi i isključio se. Ali ako se linija do Glavnog stožera prekine, onda bi Perimetar lansirao protunapad, objašnjava časopis Wired.
U tom scenariju iz noćne more, "Mrtva ruka" započinje lansiranje svih nuklearnih raketa diljem Rusije pohranjenih u ojačanim spremištima otpornima na nuklearni napad. Zapovijed za lansiranje također se prenosi na bilo kojeg preživjelog službenika koji se zatekao u drugim stožerima da lansira ostale preživjele projektile. Čak i u slučaju da su svi službenici u Rusiji pokošeni u nuklearnom napadu, Rusija ima osiguranu osvetu.
