Pričigin, splitski festival pričanja priča, pred svojim je šestim izdanjem. Od 2007., kad je pokrenut, ugostio je više od stotinu pripovjedača od Sofije do Cardiffa, mahom pisaca i prevoditelja, ali i alpinista, poduzetnika, glumaca, recepcionara, školaraca, glazbenika... Jedini storytelling festival u nas, ali i u regiji, specifičan je i po brojnoj i vjernoj publici svih generacija – predstavnicima urbanog i civiliziranog Splita, koji medijima izvan grada nije odveć atraktivan, baš kao ni izuzetno živa i plodna splitska književna scena posljednjih godina. O ovogodišnjem izdanju festivala razgovarali smo s prof. dr. Petrom Filipićem, njegovim osnivačem i direktorom.
Oko ideje Pričigina u početku se okupilo sedam, osam entuzijasta. I mnogo veći broj povremenih pomagača. Svi su radili bez plaće. Renato Baretić i ja smo nekakva 'čvrsta jezgra', uzajamno si tepamo 'direktore' i 'umjetnički direktore'.Pred Vama je šesti Pričigin, što spremate ove godine? Igrate li na sigurno ili je koncept promijenjen u odnosu na prethodna izdanja festivala? Pričigin je, prema općem mišljenju, na kulturnoj sceni Splita, Hrvatske i cijele regije zauzeo prostor u kojem nije bilo sličnih aktivnosti. I postigao je značajne rezultate. Mnoge naše aktivnosti su originalne, interesantne u mjeri da nas i kopiraju. To nam ne smeta, ali nam potvrđuje da je programska orijentacija dobro profilirana. U tom smislu nastavljamo i ove godine. Okosnicu čine Program otvaranja festivala, u kojem se dodjeljuje nagrada PričeST u suradnji s net.hr-om i vašim čitateljima, večer splitskih pisaca (ove godine na temu "Smak svijeta 2012."), ex-YU večer pisaca iz zemalja bivše zemlje "Lijepa vaša" (ove godine tema je "Hipohondrija i druge boleštine"), dječji program "PričaN ti priču" i završni program "Pričigin narodu: Priče o sreći". To su programi koji se, osim u temi priča, ne mijenjaju već godinama.
Recesija dakle nije ostavila prevelikog traga na Pričigin... Svakako, nije baš kao prethodnih godina: nešto je manje sudionika, jedna je priredba manje nego lani, nešto je više sudionika iz Splita, no, sve u svemu, posjetitelji će i ove godine sigurno biti zadovoljni. Jer, pored već navedenog, tu je i večer najluđih uspomena na Mosora, čestoga gosta Pričigina, večer priča najpoznatijih hrvatskih repera i hip-hopera ("Pričirep"), večer poznatih Splićana koji žive u Zagrebu ("Priče o izgubljenom vremenu: En ti tramvaj"), priče najpoznatijih kuhara o njihovim kolegama ("Kuhala mu majka!"), koji, naravno, neće biti prisutni. Za one koji poznaju Pričigin, normalno je da se tih dana u mjesecu ožujku događaju i brojne promocije knjiga te naša Burza pročitanih knjiga pod naslovom "Knjige na vagu".
Profesor ste makroekonomije, a sredstva za festival prikupljate – mikrofinanciranjem. Kako se to Pričigin 'mikrofinancira'? Financiranje kulturne manifestacije koja nema stalne prihode (recimo, ne naplaćuje ulaznice) u recesijskim je vremenima uvijek problematično. Snalazimo se na razne načine. Sponzorima pišemo pisma, šaljemo im naše priče, molimo ih da nam daju kao prethodne godine umanjeno za pad BDP-a, sve kroz šalu kako bi, bar na tren, zaboravili na poslovne probleme. Tako smo došli i do "mikrofinanciranja". Osnovna poruka sponzorima je: "Dajte koliko možete!" Danas smo u situaciji da mnogo malih priloga u konačnici vodi održavanju Pričigina. Prijatelji, drugari, sponzori, reagiraju nevjerojatno. Šalju čak i svoje prijedloge modela financiranja. To je svakako jedna dragocjena komunikacija prepuna ludih ideja.
Imate li podršku grada, županije, države? Imamo, imamo! Kada je financiranje u pitanju, svi ponešto daju, ali iz godine u godinu nekako sve manje. Iz ovih izvora pokrivamo otprilike trećinu potrebnih sredstava. Smatramo, premalo.
Pogledajte fotografije s Pričigina, nema nijedne od tisuća slika na kojoj biste u publici mogli pronaći smrknuto lice. Dio tog pozitivnog naboja možda treba tražiti u samoj priči: kratkoj, originalnoj i – izgovorenoj. Čitanje je kod nas zabranjeno. Jeste li možda aplicirali za neka sredstva iz kulturnjačkih fondova Europske unije? Uključili smo se u međunarodne storytelling mreže, ali naši prijatelji u drugim zemljama, prečesto, pod težinom papirologije, odustaju na pola puta. A bez njih, još uvijek, ne možemo.
Ljudima u Zagrebu teško je povjerovati da se na književnim i pripovjedačkim događanjima, iz večeri u večer, u Splitu okuplja po nekoliko stotina ljudi, da publika sjedi po podu i stepenicama, a da neki prekobrojni čak i poljube vrata ako nisu stigli na vrijeme. Kako to objašnjavate? Čime ste osvojili toliku naklonost publike, pa još splitske, poznate po atributu 'najzahtjevnija'? To bi se zaista moglo nazvati fenomenom. Da imate četiristo ljudi na pripovjedačkim priredbama. Sreća i odgovornost u visokoj su korelaciji. Pisci su, kad nam dođu prvi put, posebno impresionirani jer se s takvom situacijom nikad ranije nisu susreli. Nekako se dogodilo da od prvog dana ljudi dolaze slušati priče znajući da će im biti ugodno, da ništa ne može pokvariti dobro raspoloženje. Pogledajte fotografije s Pričigina, nema nijedne od tisuća slika na kojoj biste u publici mogli pronaći smrknuto lice. Dio tog pozitivnog naboja možda treba tražiti u samoj priči: kratkoj, originalnoj i – izgovorenoj. Čitanje je kod nas zabranjeno.
Ima li u cijeloj toj priči i zrnce populizma? On Splićanima nije, reklo bi se po svemu, sasvim mrzak... Što da vam kažem?! Zove me poznanik, stalni posjetitelj premijera i pretpremijera. "Nisam mogao ući u dvoranu, naplaćujte ulaznice, uvedite rezervacije, preselite se u veće dvorane, kinodvorane…" Pričigin je in. Moj je odgovor uvijek isti: "Dođi malo ranije pa zauzmi mjesto dok ga ima." Pričigin ima prekrasnu publiku. To su obični domaći normalni ljudi, velikim dijelom visokoobrazovani, željni događanja koji su njima primjereni. Tu nema ni "p" od populizma.
Tko su, uz Vas, ljudi koji stoje iza Pričigina? Zove me poznanik, stalni posjetitelj premijera i pretpremijera. 'Nisam mogao ući u dvoranu, naplaćujte ulaznice, uvedite rezervacije, preselite se u veće dvorane, kinodvorane…' Moj je odgovor uvijek isti: 'Dođi malo ranije pa zauzmi mjesto dok ga ima.'Oko ideje Pričigina u početku se okupilo sedam, osam entuzijasta. I mnogo veći broj povremenih pomagača. Svi su radili bez plaće. Renato Baretić i ja smo nekakva "čvrsta jezgra", uzajamno si tepamo "direktore" i "umjetnički direktore". Tu su i Kruno Lokotar, voditelj "ispostave" u Zagrebu i briljantan moderator, pa Andro Filipić, koji brine oko našeg natječaja za kratku priču (ovih se godina natjecalo ukupno preko tisuću priča), Patricija Vodopija, koja već treću godinu vješto moderira večeri s hrvatskim piscima, kolegica Viktorija Šižgorić, kojoj je na duši naša web stranica, pa Ivan Tokić, voditelj dječjeg programa, te deseci studenata Ekonomskog fakulteta u Splitu, koji rade sve one poslove za koje bi nekome drugome nešto trebalo platiti. I to bi bilo to. Ali stvarni odgovor na pitanje tko stoji iza Pričigina jest: deseci i deseci hrvatskih i inozemnih pisaca i jednako toliko pričalačkih amatera, koji su, srcem i dušom, uvijek spremni odazvati se pozivu za nastup pred našom sjajnom publikom.
Kad će se održati ovogodišnji festival? I to je poznato već godinama, uvijek u tjednu kad je Svjetski dan pričanja priča, 20. ožujka. Ove godine počinjemo upravo u utorak, 20. ožujka i trajemo pet dana, sve do subote. Za nekoliko dana imat ćemo i potpuno definiran program, sa svim sudionicima i terminima, a čitatelji net.hr-a bit će prvi koji će ga doznati, a dotad vrijeme mogu kratiti glasanjem za svoga favorita u našem natječaju za Treću PričeST.
