Pisati stojećke
Posjetilac iz kaznenog doma Cléricourt bijaše me upozorio: ?Svi su vam oni počinili bezbroj velikih gluposti: terorizam, otmice, provale. No, pročitali su, u vrijeme kada ne rade u stolarskoj radionici, neke vaše knjige, i željeli bi o tome s vama porazgovarati.? Prikupio sam, dakle, svu svoju hrabrost i otputio se u taj pakao. Nije to bilo prvi put da sam išao u zatvor. Na razgovore s osobito pozornim čitateljima, mladim zatvorenicima, odlazio sam, razumije se, u svojstvu pisca. Svaki bi mi put nakon tih posjeta u ustima ostao nepodnošljivo opor okus. Vrlo sam se dobro sjećao jednoga prekrasnog lipanjskog dana. Poslije dvosatnog razgovora s ljudskim bićima posve sličnima meni, sjeo sam u auto i upitao se: ?Njih će sada odvesti natrag u ćelije, a ti odlaziš na ručak s prijateljicom u svoj vrt. Zašto??
Oduzeli su mi dokumente, a u zamjenu sam dobio velik, brojem označen žeton. Pretražiše me aparatom za otkrivanje metala. Zatim se električki upravljana vrata otvoriše i odmah za mnom zatvoriše. Prođoh pokraj sigurnosnih brava. Nastavih duž hodnika sa zadahom podnog laštila. Uspeh se stubama zaštićenima mrežom, ?u svrhu sprečavanja pokušaja samoubojstava?, kako mi objasni čuvar.
Okupili su ih u kapelici, a neki od njih bili su uistinu veoma mladi. Tako je, pročitali su neke moje knjige. Slušali su me na radiju. ?Mi radimo s drvom, i htjeli bismo znati kako se prave knjige.? U sjećanje dozvah sva svoja prethodna istraživanja, putovanja, potom duge mjesece osamljeničkog tesanja zanata provedene za stolom (rukopis = pisano rukom). Knjiga se pravi kao posoblje, strpljivim sastavljanjem manjih i većih dijelova. Za to je potrebno vrijeme i trud.
?U redu, jasno nam je čemu služe stol i stolac. Čemu služi pisac??
Prije ili kasnije takvo je pitanje moralo biti postavljeno. Rekao sam im kako društvo sa svih strana tlače snage reda i organizacije, te je ono stoga u smrtnoj opasnosti. Svaka je moć _ bila ona politička, policijska ili administrativna _ konzervativna. Ako ne postoji nikakva protuteža, takva će moć proizvesti nepokretno društvo, slično košnici, mravinjaku ili termitnjaku. U njemu više neće biti ljudskosti, to jest, ničega nepredvidljivoga, nikakve kreativne snage. Prirodna se uloga pisca sastoji u tome da svojim knjigama upali žižak što ljude navodi da misle, osporavaju i u pitanje dovode ustanovljeni poredak. On neumorno poziva na pobunu, na nemir, jer ljudskost se sastoji od stvaranja, a svako stvaranje uznemiruje. Zbog toga je pisac tako često napadan i proganjan. I tada spomenuh Françoisa Villona, jer je više bio u zatvoru nego na slobodi, Germaine de Staël, jer je izazivala Napoleonovu vladu i odbijala napisati ijednu poslušnu rečenicu kojom bi zadobila tiraninovu milost, Victora Hugoa, jer je dvadeset godina proveo prognan na svome otočiću. Spomenuh i Julesa Vallesa, Soljženicina i mnoge druge.
?Treba pisati stojećke, nikada na koljenima. Život je posao što ga uvijek treba obavljati stojećke?, rekoh naposljetku.
Jedan od njih glavom pokaza sićušnu crvenu vrpcu na mome reveru.
?A to? To nije poslušnost??
Legija časti? To je, po mome mišljenju, nagrada mirnom građaninu zbog toga što plaća porez i ne ometa susjede. Ali moje knjige ne prihvaćaju nikakve nagrade i ne potpadaju ni pod kakav zakon. Tada im navedoh jednu izreku Erika Satiea. Taj je siromašni, mračni glazbenik mrzio slavnoga Mauricea Ravela, te ga je optuživao da mu je ukrao mjesto pod suncem. Jednoga je dana Satie zapanjen saznao da je Ravelu dodijeljen križ Legije časti, te da ga je ovaj odbio primiti. ?On odbija Legiju časti?, rekao je, ?ali je cijelo njegovo djelo prihvaća.? Što je bilo jako nepravedno. Ja, naime, mislim da umjetnik sa svoje strane ima pravo primiti svako odličje, pod jedinim uvjetom da ih njegovo djelo odbacuje.
Rastasmo se. Obećaše mi da će mi pisati. U što nisam vjerovao. Prevario sam se. Učinili su još i više. Tri mjeseca kasnije, pred mojom se kućom zaustavi kamionet kaznenoga doma u Cléricourtu. Otvoriše stražnja vrata i iznesoše teški stalak od masivnoga hrasta, poput onoga visokog komada posoblja na kakvome su nekoć pisali bilježnički činovnici, ali i Balzac, Victor Hugo, Alexandre Dumas. Upravo je bio izašao iz radionice i još uvijek je mirisao na strugotine i vosak. Uz njega je došla i kratka poruka: ?Za pisanje stojećke. Od zatvorenika iz Cléricourta.?
Legenda o mirisima
Ponajprije treba podsjetiti da je, u skladu sa Svetim Pismom, Bog Adama oblikovao od pustinjskoga pijeska, te mu, ne bi li ga oživio, kroz nosnice udahnuo zrak. Time ga je osudio na život u vlasti osjetila njuha. Također treba priznati da je cijeli pothvat bio protuslovan. Smjestiti jedno, po svojoj biti biće njuha u pješčanu pustinju, ne znači li to učiniti ga nesretnim? Dobro, mnoga tisućljeća kasnije, jedna će popularna francuska pjevačica tvrditi kako njezin legionar miriši po vrućem pijesku.1 Svi potonji pokusi potvrdili su da se u tom slučaju radilo o čistoj pjesničkoj slobodi, jer pijesak _ hladan ili vruć _ ni po čemu ne miriši, pa to je valjda jasno.
I tako je Bog, dok je jednoga dana lebdio nad dinama onako puste zemlje, Adama iznenadio u čudnovatu položaju. Nosom je prolazio duž svoje ruke i uzalud se trsio ne bi li još produžio to istraživanje, te ga uronio ispod pazuha.
?Hej, sine moj dragi?, reče Bog, ?što to radiš??
?Mirišem?, odgovori mu Adam, ?ili, bolje rečeno, pokušavam omirisati, jer prije svega osjećam to da ništa ne osjećam . . .?
I okrenu mu leđa, tužno slegnuvši ramenima.
Bog stane razmišljati. Ako Adam već mora imati život ispunjen mirisima, pomisli, onda mu ne valja ostati sâm. No to nije sve. Potrebna mu je i mirisna okolina.
Baci se tada na posao i stvori Raj. A cijeli Raj bijaše zapravo golem cvijetnjak obrubljen stablima sandalovine, crvene cezalpinije i amaranta. I svaki je od tih cvjetova, kako to pjesnik reče, poput kadionice odisao divnim mirisima. Rajska zemlja ni izdaleka nije nalikovala onome suhom, neplodnom i bezmirisnom pijesku od kojega bijaše stvoren Adam. Sada je to bila masna, teška i bogata crnica, od koje Bog oblikova Evu.
Eva otvori oči, ugleda Adama, duboko udahnu, i pruži mu ruke.
?Dođi, bel ami2!? reče mu.
Adam joj priđe i osjeti sve one mirise što su lebdjeli oko njezina velikoga golog tijela.
?Jolie Madame3!? promrmlja očaran.
U čudesno čistom ozračju, još netaknutom ikakvim ljudskim tragom, gdje sve bijaše samo cvijeće, drveće i životinjsko krzno, njih se dvoje tada primiše za ruke i otputiše se svojim putem.
?Duboko diši, dragi moj?, reče Eva. ?Pozdravlja nas priroda još netaknuta od čovjeka; pozdravljaju nas i tri mirisne oznake biljne, šumske i životinjske nevinosti.?
?Miris petoga dana stvaranja?, pojasni Adam, ?jer mi smo stvoreni šestoga.?
I tako se, u ritmu mirisa što jedini označavaše sate i svakodnevne pustolovine, odvijao sretan život u Raju. Pustolovina se dogodi pošto Adam na plaži pronađe crno-zlatnu kuglu, te ju pokloni Evi. Posebno vrijedni sati događahu se svaki put kada se na njih poslije zalaska sunca spusti tamnomodra noć. Sljedeća pustolovina dogodi se na dan kada Eva otkri u travi sklupčanu prekrasnu zmiju s ljuskama poput dragoga kamenja. Taman je pružila ruku prema toj živoj igrački, kadli iz visina odjeknu Božji glas: ?Otrov!?. Adam i Eva užasnuto ustuknuše. No Zmija im, ne bi li ih zavela dok se onako izvijala na repu, posla topao, treperav, svjetlucav, zagonetan dah. Oni pobjegoše, no već su tada znali da priča sa Zmijom još ne bijaše svršena.
U Raju su postojala mnoga stabla, i svako je svojim plodom pružalo jednu posebnu granu spoznaje. Jedno je otkrivalo matematiku, drugo kemiju, treće orijentalne jezike. Bog reče Adamu i Evi:
?Možete jesti plodove svih stabala i usvojiti svu spoznaju. Nemojte, međutim, jesti plodove sa stabla mirisâ, jer ćete, pošto upoznate umijeće spravljanja mirisa, istoga trena prestati besplatno dobivati mirise iz prirode. Slat će vam ona samo zadahe, a, vjerujte mi, zadah je nešto najsumornije što vas može snaći!?
Adam i Eva bili su zbunjeni. Zmija ih tada okruži svojim otrovnim, zavodljivim isparavanjem:
?Jedite plodove sa stabla umijeća spravljanja mirisa?, reče im. ?Pošto upoznate umijeće i kemiju kojom se spravljaju mirisi, stvorit ćete vlastite mirise, a oni će po svojoj ljepoti biti jednaki onima iz Raja.?
Naposljetku popustiše iskušenju. I tek što bijahu zagrizli u plod sa stabla umijeća spravljanja mirisa, kadli im nosnice uštipnu užas i velika žalost. Svi se Rajski mirisi odjednom bijahu raspršili, a do njih dopirahu još samo najobičniji zadasi. Humus, pokošeno sijeno, otpalo lišće, smočena španijelova dlaka, nagorjelo drvo i čađa što poslije posvuda leti, sve su to nama, sirotim bijednicima poslije-rajskog razdoblja, pljesnivi zadasi djetinjstva što nas u srce diraju. Za Adama i Evu to je bio tek jedan te isti smrad, po kojemu je zaudarala njihova novostečena bijeda. Postojalo je i nešto gore od toga. Pošto se jedno drugome približiše ne bi li, kao do maloprije, udahnuli miris duše onoga drugoga, zapahnu ih još samo vonj znoja. Ta, svakodnevno zarađivanje kruha u znoju lica svoga popraćeno je prilično bijednim isparavanjima. U tom trenutku u isti glas izgovoriše najnakazniju, najstrašniju i najneukusniju riječ međunarodnoga žargona: ?Treba nam?, rekoše, ?dezodorans.?
Zmijina obećanja možda i nisu bila potpuno lažna, no čovjek je tisućljećima dugo tapkao u mraku, prije no što je jedan po jedan pronašao sve velike mirise Raja. Kada je Bog Mojsija pozvao na Sinaj, nije to učinio samo zato da bi mu dao Ploče s deset Zakona. Izdiktirao mu je i recept prvoga parfema u ljudskoj povijesti (djevičanska mirha, aromatični cimet, mirisna kana, kasija,4 maslinovo ulje). Unedogled se raspravljalo o kršćanskoj revoluciji. Njezin istinski smisao nalazi se u darovima što su ih Sveta tri kralja darovala Bogu-djetetu: zlato, tamjan i mirha. Zapravo, dva velika mirisa i, s obzirom da u to vrijeme kristal još nije postojao, metal za njihove bočice _ zlato. Pošto je odrastao, Isus je dokazao kako nije zaboravio tu lekciju iz najranijega djetinjstva. Kada mu je Marija Magdalena na glavu izlila skupocjen parfem, njegovi se učenici pobuniše protiv tolike rastrošnosti. Isus ih oštro izgrdi. Ta, nema li on na takvu počast puno pravo?
No, za pravu eksploziju mirišljivih izuma iz radionica čitave plejade genijalnih parfimerâ trebalo je pričekati xx. stoljeće u Francuskoj.
Sve je počelo 1912. kada je Guerlain izbacio heure bleue.5 Koga god bi zapahnuo taj oblak irisa, suncokreta, jasmina i bugarske ruže, istoga bi se trena našao u dobu prvoga sumraka svijeta, kada su nad glavama prvoga zagrljenog ljudskog para svjetlucale prve zvijezde. I svatko bi u dubini srca oplakivao to podneblje čeznutljive milosti. Nešto se drugo, pak, dogodilo kada je 1921. Coco Chanel stvorila numéro 5. Broj 5 označavao je datum, 5. svibnja (peti mjesec u godini). No, iz našega je pradjedovskog pamćenja on prizivao i peti dan Stvaranja, kada su na zemlji postojale šume, mora i životinje, ali ne i čovjek. A onda nam je 1927. Lanvin pod noge bacio crno-zlatnu kuglu, istu onu što ju je na plaži pronašao Adam, a ime joj je bilo arpege. Mnoge su godine još prošle prije no što su Balmain sa jolie madame i Hermes s parfemom bel ami, svaki sa svoje strane, pronašli iste one pozdrave kojima su se počastili naši praroditelji pošto po izlasku iz svoga porođajnoga sna bijahu otkrili kako su samo čudesno različiti i komplementarni. Tek će Christian Dior ponovno stvoriti moćan i zavodnički miris Zmije, slavni parfem poison.6
I tako, svaki veliki parfem predstavlja vrata što se otvaraju prema našoj rajskoj prošlosti. Marcel Proust učinio je slavnim okus kolačića madelaine što mu je obnavljao okus djetinjstva. Svojim nas divovskim krilima parfemi vraćaju u onaj čarobni vrt gdje se pod skrbničkim okom Velikoga Božanskog Parfimera u svoj svojoj nevinosti ljubio prvi par ljudi na svijetu.
(Copyright 2000 Vuković & Runjić. LE MEDIANOCHE AMOREUX copyright Editions Gallimard, 1989. Sva prava pridržana. Ovaj izvadak nije dozvoljeno reproducirati bez pismenog dopuštenja nakladnika.)
