Američki izumitelj i političar Benjamin Franklin prvi je 1784. došao na ideju o uštedi dnevnog vremena. Primijetio je da ljudi, ležeći u krevetima, beskorisno troše dnevne sate, te da će, ako se vrijeme pomakne jedan sat unaprijed, biti više dnevne svjetlosti u večernjim satima kada ljudi mogu u njoj i uživati.
Njemačka je bila prva zemlja na svijetu koja je 1915. formalno uvela Franklinovu ideju u svrhu smanjenja energetskih troškova rasvjete, produljujući svjetlost u večernjim satima. Od tada do danas, sustav je prihvatilo 70-tak zemalja u svijetu, većim dijelom europskih i sjevernoameričkih.
Međutim, ta naizgled normalna tema još uvijek pobuđuje raznovrsne strasti. Prošle godine u Meksiku je uvođenje čuvanja dnevnog vremena uzrokovalo političke prosvjede, jer se na odluku gledalo kao na bahatost središnje vlade kojom se nameće volja čitavoj zemlji.
U SAD-u, dijelovi savezne države Indiane ne prepoznaju takav vremenski sustav, jer poljoprivrednici tvrde da ustaju s izlaskom sunca, te da je tako pomicanje sata administrativna besmislica. Arizona je druga država koja nije prihvatila sustav.
Države na, ili blizu, ekvatora su pošteđene takvog pomicanja jer posjeduju relativno konstantan broj dnevnih sati kroz godinu. Stoga tamo ne postoji potreba za pomicanjem sata, kako bi se osiguralo da ljudi na vrijeme ustanu i uživaju u suncu.
