"Ljudi me često pitaju, koja je najveća prijetnja našoj civilizaciji, no to je pogrešan pogled na problem. Suočeni smo s mrežom međusobno povezanih rizika, a ne izoliranim prijetnjama", ističe Seth Baum, ravnatelj centra za procjenu globalnih rizika.
Kako bi ilustrirao probem, za BBC je opisao postapokaliptični svijet nukelarnog rata, iako je niz drugih okidača za globalno izumiranje daleko vjerojatnijih.
Lekcije iz geološke povijesti
Podsjetio je na dva masovna izumiranja u Zemljinoj povijesti, izumiranje dinosaura prije 66 milijuna godina kojim je okončan mezozoik, kada je izumrlo tri četvrtine biljaka i životinja na kopnu te na prvo masovno izumiranje u Zemljinoj povijesti, veliku oksigenizaciju prije 2,5 milijardi godina.
Iako je u pitanju daleka geološka povijest, oba ova izumiranja jasno pokazuju kako jedan okidač može pokrenuti lančanu reakciju katastrofa, i oba imaju veze s današnjim svijetom.
Djelovanje ljudi učinilo je ovo ovu eru jednom od najopasnijih u povijesti, ističe Baum te dodaje da je naš rast u mnogočemu sličan onom cijanobakterija koje su izazvale veliku katastrofu oksigenizacije.
Ljudi poput cijanobakterija
"Pokrenuo ju je rast cijanobakterija, koje su bili prvi organizmi koji su mogli koristiti vodu za fotosintezu, i tako su vodi dijelile na kisik i vodik. Cijanobakterije su radile toliko masivno da su zasitile atmosferu kisikom i tako pobile sve anaerobne organizme koji se nisu znali prilagoditi", ističe.
Ljudi su pak prvi organizmi koji su savladali agrikulturu, industriju i naprednu tehnologiju. I koristimo ih na tako masovnoj razini da već sada uništavamo brojne vrste.
"Ako ne budemo oprezni, uništit ćemo i sebe", upozorava Baum te nabraja niz stvari koje bi nas mogle zbrisati s lica Zemlje - od nuklearnog rata do globalnog zatopljenja; od udara asterorida do supererupcije.
Nevjerojatno smo prilagodljivi
Kod većine scenarija katastrofe teško predvidjeti konačnu sudbinu čovječanstva. Trenutno na svijetu živi oko 7,6 milijardi ljudi, diljem planeta jer smo nevjerojatno uspješni u prilagođavanju na različite uvjete. Zato postoji dobra šansa da bi katastrofu preživio barem dio nas.
No što dalje, i bi li opstalo čovječanstvo, je puno teže pitanje kojim se Baum i njegovi kolege pozabavili u radu Long-Term Trajectories of Human Civilisation kojim su analizirali kako bi čovječanstvo izgledalo za milijune ili milijarde godina.
U najoptimističnijoj varijanti, uspjet ćemo izbjeći katastrofe i proširiti civilizaciju u svemir. U tom slučaju, čovječanstvo postaje otporno na gotovo sve scenarije katastrofe jer ih lako savladamo - čak i ako nestane čitava Zemlja, naša civilizacija nastavlja negdje drugdje. Druga krajnost je da nas katastrofa pobije, pa samim time nestaje i civilizacija. I bilo kakva potreba za analizom, pa znanstvenike najviše zanima ono između krajnosti.
Čak i ako dio nas preživi katastrofu, čovječanstvo možda nikada neće ponovo doseći ovaj stupanj civilizacije. Pritom, nije problem u tome da bi ljudi kolektivno zaboravili sve što su ikad znali, nego u tome da jednostavno ne bi postojali uvjeti za tako nešto.
Mnogi bi preživjeli prvi udar
Da bi ilustrirao kako kataklizma može oblikovati ljudsko društvo te istaknuo koliko su rizici međusobno povezani, naveo je primjer totalnog nuklearnog rata, rata u kojem bi sve nuklearne sile bile zaraćene i koristile svoj arsenal.
Čak i u takvom najgorem scenariju, najvjerojatnije bi veliki dio svijeta bio pošteđen neposrednog uništenja, prvenstveno Afrika i Južna Amerika na kojoj nema ni nuklearnih sila ni toliko bliskih savezika ili protivnika zemalja s nuklearnim naoružanjem.
Oni bi preživjeli prvi napad, baš kao i ljudi zaraćenih zemalja koji su bili dalje od gradova, vojnih baza i ostalih meta nuklearnog raketiranja.
Nepovratno promijenjen svijet
No svijet u kojem bi ti preživjeli živjeli, bio bi nepovratno izmijenjen. Uz društveni i politički kaos, izgubli bismo i povezanost globalne ekonomije. Proizvodni i opskrbni lanci osmišljeni su da besprijekorno funkcioniraju pod normalnim uvjetima, ali se urušavaju i kod puno manjih problema. Pitajte samo Britance kako se pripremaju za brexit.
Već za nekoliko tjedana ili možda čak i dana, nestalo bi uobičajene hrane, rezervnih dijelova i sirovine za ključnu industriju i ostalih elementarnih stvari čak i u zemljama koje nisu zahvaćene ratom. No prava katastrofa tek slijedi. Počinje nuklearna zima.
Zima koja će trajati godinama
Nuklearne eksplozije toliko su jake da prašinu i pepeo od detonacija izbacuju u stratosferu. Sloj atmofere na visini od sedam kilometara iznad polova, a 20 kilometara iznad ekvatora nalazi se iznad oblaka pa tu prašinu i pepeo ne može ispirati kiša. U nekoliko mjeseci, prašina bi se proširila oko cijelog planeta i ostala bi gore godinama. Dokle god su gore, te čestice blokiraju sunčevu svjetlosti te se površina Zemlje hladi i padaju temperature, a u inače toplim regijama nastupa suša jer zbog smanjenog isparavanja su manje i padale. Tako nestaje i poljoprivreda kakvu danas poznajemo.
Glad koja bi uslijedila ubila bi više ljudi nego sama nuklearna katastrofa, ali vjerojatno ne sve. S jedne strane tu su zalihe hrane, a dodatna hrana mogla bi se uzgojiti uz pomoć umjetnog svjetla ili ostalih izvora pod pretpostavkom da su zalihe za takav uzgoj netaknute. Ljudi bi se mogli okrenuti i nekim kulturama koje uspijevaju u hladnijim uvjetima i s manje svjetla, poput krumpira.
Kako ćemo se nositi, ovisi o tome što radimo danas
No kombinacija gladi i rata sasvim je dovoljna da uništi civilizaciju. Ne bi nestao život kakvog poznajemo, niti ljudi, ali zbog niza pritisaka urušila bi se civilizacija. Ta kombinacija najbolje pokazuje koliko su katastrofe povezane. Jedan kataklizmički događaj za sobom povlači niz drugih te ostavlja posljedice koje se osjećaju godinama.
Nukearni rat nije samo rat nego i ekonomski kolaps i kolaps poljoprivrede. Može voditi i nizu drugih katastrofa, primjerice pandemiji zbog uništene zdravstvene infrastrukture. Osim toga, kako će se čovječanstvo nositi s katastrofom ovisi i o tome koliko je prije toga bilo načeto drugim faktorima poput globalnog zatopljenja.
Upravo zato je važno proučavati katastrofe zajedno. Kolege i ja smo razvili koncept "integrirane procjene rizika" kako bi smo došli do najboljih odgovora na kombinirane prijetnje.
Najsiromašniji postaju najbogatiji
A bez obzira na to kakva nas katastrofa zadesi, ostaje pitanje što dalje.
Nakon što se uruši civilizacija kakvu danas poznajemo, preživjeli će morati sami pobrinuti za sebe. Većina ljudi koja živi u urbanim sredinama će se mučiuti kako bi dopšla do hrane.
"Upitajte se biste li mogli preživjeti bez ičega što vam civilizacija pruža", ističe Baum. Irinočni, ljudi koji se danas smatraju kao nasiromašnijim, ekstenzivni poljoprivrednici u zabačenim regijama, najbolje bi prošli.
Kritični zadatak bilo bi i razmnožavanje. Populacija bi morala biti dovoljno velika i dovoljno blizu kako bi osigurali iduću generaciju. Za održanje ljudske vrste potrebno je od 150 do 40.000 ljudi - procjene variraju od studije do studije. Što su uvjeti povoljniji potrebno je manje ljudi, a uspjeh bi trebao biti veći.
'Možda se čini apstraktno, ali...
Svijet nakon katastrofe imao bi velikih nedostataka. Prmjerice, većina fosilnih goriva i drugih sirovina bila bi ili već iskorištena ili nedostupna. Industrijsko zagađenje moglo bi opstati godinama.
S druge strane, gradovi bi mogli poslužiti kao veliki izvori sirovine i korisnih materijala poput čelika. Neki bi izvori energije poput vjetra i hidroenergije i dalje bili dostupni i prilično jednostavni za korištenje.
Planiranje budućih katastrofa se možda čini apstraktnim i dalekim od rješavanja aktualnih problema, ali je važno prepoznati da ono što radimo danas može utjecati na ljude u dalekoj budućnosti. Ulozi su jako veliki - ne samo naš život nego i životi svih u budućnosti", zaključuje Baum.
