Malo tko se 2008. godine prisjeća s nostalgijom. Bez sumnje, mnogi s radošću pamte olimpijadu u Pekingu, ili hapšenje Radovana Karadžića, predsjedničke kvazi-smjene Fidela Castra i Vladimira Putina, ili predsjedničku pobjedu Baracka Obame. Ipak, većini 2008. godina još uvijek odzvanja krikom duboke krize.
Panika može rasturiti cijeli mehanizamBurzovni krah razmjera neviđenih od 1929. godine, propadanje banaka i osiguravatelja, obustava investicija i kreditiranja, masovno povećanje nezaposlenosti, drastičan pad vrijednosti nekretnina... malo tko je ostao nedirnut. U međuvremenu, kilavi oporavak još nije izblijedio sjećanje na nedavnu krizu, a već se govori o ponovnoj prijetnji nove recesije. Hoće li postojeći strahovi 2011. godine prerasti u paniku 2008.?
Europa uzvraća udarac
Kriza od prije tri godine rođena je na američkom tržištu suludih dugova. Konkretno, pucanjem balona dužničkih vrijednosnih papira osiguranih drugorazrednim hipotekama (subprime mortgage collateralized debt obligation). What?! Da, u tome je i bila poanta – da to nitko normalan ne može razumijeti.
Hrvatska, čini se, prolazi tzv. U-recesiju, dakle – pad, pa dugo povlačenje po dnu prije oporavka. Kako tipično.Današnja prijetnja dolazi od europskih, nešto manje suludih dugova. Europa uzvraća udarac! Ameri su svojom profit-pohlepom tako gadno usosili cijeli svijet prije tri godine, da bi nam skoro trebalo biti drago što oni sada strepe od Europe. Da barem nas to ne boli više nego njih.
Međutim, osim razlike u kontinentu koji radi sranje, današnja je situacija zastrašujuće slična onoj od prije par godina. Opet je korijen krize u pucanju dugova, ponovno vlade spašavaju banke, raste cijena kreditnih osiguranja (CDS), hedge fondovi se povlače iz investiranja... sve miriše na nedavno.
Nervoza u zraku
Dubina krize i brzina rješavanja iste svodi se na povjerenje: povjerenje građanstva u banke, povjerenje potrošača u bolje sutra, povjerenje investitora u stabilne izvore financiranja. Visoka razina povjerenja i optimizam pokreću gospodarske kotačiće, a strah i nedoumica ih usporavaju. Panika može rasturiti cijeli mehanizam, kao što se pokazalo prije nekoliko godina, kada se svijet opasno približio kolapsu monetarnog sustava. Međutim, tadašnja dubina krize inicirala je iznimno brze i odlučne poteze nadležnih institucija. Na čelu borbe protiv kolapsa, američki Fed (Federal Reserve) bio je spreman učiniti sve što je potrebno, za razliku od današnjih eurokrata.
Europa je na zadnju krizu, tj. na spriječavanje sljedeće, reagirala daleko sporije i blaže od Amerike, kako u smislu prilagodbe ragulative, tako i u smislu rekapitalizacije banaka i kriznih fondova. Ova današnja, nova kriza gradi se već dvije godine, ali je Europa uporno poriče. Rečeno je da Grčku neće trebati spašavati, a sada se to radi već drugi puta; da se problem neće proširiti na druge zemlje, a zaraza je evidentna; da banke neće trebati dokapitalizirati ili nacionalizirati... Još uvijek nedostaje odlučnosti i jasnoće u pravcu rješenja.
Nacionalne vlade, Europska središnja banka i Europska komisija imaju različite stavove. To ubija povjerenje i čini investitore nervoznima, pa tako posljedično i sve nas. Kako gubimo povjerenje, tako stvaramo recesiju.
Količinsko olakšavanje
Da stvar bude gora, dobar dio oružja protiv krize je već ispucan. Naime, uslijed zadnje krize centralne su banke u velikoj mjeri pribjegle tzv. 'količinskom olakšanju' (QE - Quantitive easing). Krajnje pojednostavljeno, 'štampali' su novac, pa njime kupovali državne obveznice ne bi li tako u sustav upumpali dovoljno novca za poticanje gospodarskog rasta. Zbilja dobar termin. Kao da guverneri centralnih banaka odu tamo gdje i kralj ide sam, pa se onako fino – količinski olakšaju. No, i to ima svoje granice. Kad si gotov, gotov si.
Daljnja 'olakšavanja' mogla bi pokrenuti nepoželjne procese pretjerane inflacije, akumulacije bankarskih rezervi umjesto kreditne ekspanzije, devalvaciju, stvaranje novih 'balona' i dr. Čini se da bi daleko efikasniji bili odlučni koraci u pravcu zaštite visoko zaduženih, ali solventnih zemalja (Italija i Španjolska), dokapitalizacije europskih banaka i kriznih fondova, urednog, a ne kaotičnog 'pucanja' Grčke i sl.
Prokleto hrvatsko U
Bilo kako bilo, nova globalna recesija je sve izglednija. To bismo nazvali recesijom W-oblika. Kao što slovo i simbolizira – pad, pa kratki oporavak, pa opet pad. Sigurno nepoželjnije od tzv. V-oporavka. Međutim, to se ne odnosi na Hrvatsku. Hrvatska, čini se, prolazi tzv. U-recesiju, dakle – pad, pa dugo povlačenje po dnu prije oporavka. Kako tipično. Ne samo da nas to prokleto 'U' proganja kroz nacionalnu povijest, nego čak i u recesiji kao da kaže: "Ma šta da se sada oporavljamo, kad ćemo i ovako i onako opet pasti. Neka svijet odradi svoje 'W', a mi ćemo bolja vremena čekati na dnu slova 'U'."
Jedino me strah da dok svijet tone u drugi pad svoje 'W' recesije, mi ne zaglavimo u nekoj novoj - 'L' recesiji.
