"Najbolji udarac s bijele točke je onaj upućen u lijevi gornji ili desni gornji kut mreže. Postotak uspješnosti takvog izbora iznosi čak 90 posto. Postotak uspješnosti udarca koji ide po sredini gornjeg dijela vratiju iznosi 81 posto. Odlučite li se ipak za prizemni udarac, pucajte u lijevu stranu. Tu je postotak uspješnosti čak 88 posto. Prizemni udarac u desnu stranu mreže ima postotak uspješnosti samo 16 posto," izjavio je Krikke.
Studiju je izradio za nizozemsku postaju KRO. Četiri dana s kolegom je analizirao TV snimke i izvođenje 113 jedanaesteraca sa Svjetskih prvenstava 1990., 1994. i 1998. te Europskih prvenstava 1992. i 1996.
Krikke i kolega vrata su podijelili u šest "kvadrata"- tri prizemna "kvadrata" (ispod visine od metra i 10 centimetara) i tri gornja "kvadrata" (iznad visine od metra i 10 centimetara).
Izvođenje jedanaesteraca zna biti "noćna mora". To je možda najbolje osjetio branič "Gordog Albiona" Gareth Southgate na Europskom prvenstvu 1996., kada je nakon njegova promašaja domaćin izgubio polufinalni okršaj od Nijemaca. Nizozemac Clarence Seedorf isto je iskusio na vlastitoj koži kada su "Oranje" na istom prvenstvu izbačeni od Francuza u četvrtfinalu. Dva četvrtfinalna i oba polufinalna dvoboja na Europskom prvenstvu prije četiri godine odlučena su nakon izvođenja jedanaesteraca.
Krikke je rezultate svog istraživanja predočio i pomoćniku nizozemskog izbornika Johanu Neeskensu, a promatrao je i reakcije vratara.
"Većina vratara najradije kreće na jednu od strana, ne čekajući udarac izvođača. U 81 posto situacija koje smo analizirali, vratar je krenuo u jednu od strana i prije upućivanja udarca. Istraživanje je dokazalo da je takav postupak pogrešan. Oni vratari koji čekaju udaranje lopte imaju veću šansu obraniti najstrožu kaznu," riječi su Krikkea.
"Igrači koji su suočeni s preranim bacanjem vratara u jednu od dviju strana, u 82 posto situacija pogađaju mrežu. Igrači koji su suočeni s vratarima koji čekaju na crti, uspješni su u 66 posto slučajeva, " zaključuje Krikke.
