"TRČANJE JE TVOJ PROBLEM." Tako je glasila presuda koju mi je izrekao dr. Joseph Torg nakon što sam s pržećom boli u svodu stopala došepao u njegovu philadelphijsku ambulantu. Još gore, presudu mi nije izrekao bilo koji liječnik – dr. Torg jedan je od autora knjige The Running Athlete, možda i najdetaljnije analize svih vrsta trkačkih ozljeda. "Ljudsko tijelo nije stvoreno za takvu vrstu zloporabe", kazao mi je dr. Torg. "Pogotovo ne tvoje tijelo." Znao sam točno na što cilja. Uz moja gotovo dva metra visine i više od 100 kilograma već su mi znali reći kako je priroda predvidjela da se likovi poput mene naguravaju pod koševima ili "popiju" metak za predsjednika, nikako i da nabijaju tom svojom masom o podlogu iz dana u dan. A tijekom pet godina kako sam se pokušavao pretvoriti u maratonca vidio sam i zašto: "potrgao" sam stražnje lože (dvaput), istegnuo ahilove tetive (nekoliko puta), uganuo oba skočna zgloba (naizmjence), patio od bolova u svodovima stopala (cijelo vrijeme) i morao se niz stepenice spuštati natraške – na prstima – jer sam umirao od bolova u petama.
Bilo je to kao živjeti u policijskoj državi, barem kad su posrijedi treninzi. Svake bi mi godine zabranili po još jedan sport – pod prijetnjom neodgodiva izvršenja kazne. Košarka je uništavala moje zglobove, veslanje je lomilo moja donja leđa, a sad je još i trčanje – najjednostavniji način da se oznojite ikad izmišljen – dobio veliki crveni X preko sebe. Zašto nisam zatražio drugo mišljenje? Pa jesam. Obišao sam još dva liječnika. I oni su mi rekli isto – želim li nastaviti trčati, trebat će mi kortizon, ortopedska pomagala i luda predanost bitci koju ne mogu dobiti.
+++ OTPRILIKE U VRIJEME KADA SAM SE VEĆ POMIRIO kako će se moji treninzi sastojati samo od joge i bicikliranja na sobnom biciklu u jednom sam meksičkom časopisu ugledao čudnovatu fotografiju. Čovjek na fotki izgledao je poput Azteka koji se gotovo bosih nogu sjurio niz kanjon prepun oštra kamenja. Počeo sam čitati i otkrio kako je zapravo riječ o Tarahumara Indijancu, pripadniku tajnovita plemena koje živi u udaljenu meksičkom Bakrenom kanjonu. Kada je o prelaženju velikih udaljenosti riječ, pisalo je u članku, nitko i ništa ne može pobijediti Tarahumare – ni trkaći konj, ni gepard, ni maratonac olimpijac. Rijetki su vidjeli Tarahumare u akciji, no iz njihovih kanjona već stoljećima stižu priče o nadljudskoj čvrstoći i smirenosti. Tako je kružila i priča kako je jedan misionar proveo 10 sati na muli da bi prešao preko okolnih planina. Trkač plemena Tarahumara, pak, isti je put prešao za samo sat i pol. "Pa oni bi svi trebali biti bogalji", čudio sam se. Tarahumare piju do iznemoglosti i preživljavaju na kukuruznim žgancima i miševima s ražnja, ali ipak žive apsolutno bez stresa i trče maratonske udaljenosti sve do svojih šezdesetih. Čini se kao da je netko statističke podatke unio u pogrešne kolumne. Zar mi koji trčimo u tenisicama toliko naprednim da stupanj ublažavanja reguliraju mikročipovi ne bismo trebali biti ti koji su praktično bez ozljeda, a Tarahumare – koji puno više trče, na puno stjenovitijem terenu i to samo u natikačama – oni koji se neprekidno ozljeđuju? Ta se misterija pretvorila u zadatak za Men's Health i natjerala me da 2006. pronađem Tarahumare i izazovem ih na 80 kilometara dugu utrku kroz Bakreni kanjon. No, dok je ta priča bila o utrkivanju, ova je o transformaciji – kako se prosječan današnji muškarac, kojemu je vježbanje bilo sinonim za ozljedu, prilagodio tajnama tog neuništivog, čvrstog, gotovo besmrtnog plemena i pretvorio u Tarahumaru 21. stoljeća.
+++ MOJ JE PRVI KORAK BIO DA SE RIJEŠIM TENISICA. Jedan od razloga zašto su noge Tarahumara u stanju pretrčati tolike silne kilometre, doznao sam, taj je što ih Tarahumare ne štede. Poslije sam o tome konzultirao dr. sc. Nicholasa Romanova, stručnjaka za tehnike trčanja koji je trenirao i britanske olimpijce. On mi je objasnio kako nas moderne tenisice svojim brojnim ublaživačima izbacuju iz ravnoteže i tako kvare naše držanje dok trčimo. Osim toga, one nas navode da se za ublažavanje udara oslanjamo na pjenu umjesto na prirodne amortizere u našim nogama – zglobove. Zbog toga naše noge postaju krute i slabo prilagodljive. Ostanete li bosih nogu, pak, odmah ćete primijetiti dvije stvari: prvo, odmah ćete težište prebaciti na jastučiće prednjeg dijela stopala; drugo, tijelo će ponovno postati poput prirodnog žiroskopa – kad god stanete na kamen, stopala se instinktivno savijaju i uvijaju, ali i odmah zatim vraćaju u poziciju savršenog balansa. Prirodno, bio sam skeptičan. Osim bolova zbog kojih sam posjetio doktora Torga proganjala me i najgora od svih trkačkih ozljeda – poznata pod nazivom plantarni fasciitis. Jednom kad se plantarni fasciitis dokopa vaše pete, veliki su izgledi da ćete trpjeti bolove cijelog života. Forumi su prepuni ekipe koja i na taj način pokušava pronaći pomoć jer im nikakvo liječenje ne pomaže. Jedna od stvari koje odmažu, pak, uvjeravao me jedan pedijatar, jesu i bose noge. No, onoga dana kad me Romanov naučio trčati bosih nogu, moj je plantarni fasciitis nestao. Istoga trena. Uzrok – barem u mom slučaju – nije bila upala kako mi je rečeno, nego disbalans. Kad sam opet "ucentrirao" svoje tijelo i njegovu težinu, bio sam izliječen.
+++ DODUŠE, PRIJE NO ŠTO SAM SE MOGAO VRATITI NA STAZU, morao sam još malo poraditi na ovjesu svoga bolida. Ako je vjerovati Ericu Ortonu koji se specijalizirao za pitanja izdržljivosti i proučavao tradiciju meksičkog plemena, Tarahumare nisu sjajni trkači. "Oni su sjajni sportaši, a to su dvije sasvim različite stvari." Specijalnost je tog trenera iz Wyominga "rastavljanje" sportova na esencijalne pokrete i pronalaženje onih koji se mogu iskoristiti u drugim sportovima. On proučava plivanje kako bi unaprijedio formu trkača i glatke pokrete nordijskog skijanja primjenjuje u biciklizmu. Ono što Orton traži osnovni su principi ljudske mehanike jer vjeruje kako će sportaši koji uspiju izbjeći ozljede biti ti koji na kraju ostavljaju konkurenciju u prašini. "Vašem je tijelu potreban šok kako bi postalo otporno", uvjeren je Orton. Svakoga dana slijedite rutinu i vaše će se kosti i mišići prebaciti na autopilota. No iznenadite li ih novim izazovima – preskočite preko potoka, provlačite se ispod debla, sprintate dok vam pluća ne zavape za zrakom – brojni živci i dodatni mišići stupit će u akciju. Za Tarahumare, to je svakodnevica. Čim izađu iz svojih pećina stupaju na nepoznat teren. Nikada ne mogu znati koliko će morati sprintati u lovu, koju će količinu drva morati uprtiti na leđa ili kojim će se putem morati uspinjati ako ih uhvati vijavica. Prije no što Tarahumare počnu dugo trčati, onu postanu snažni. A ako sam želim ostati zdrav, odmah me upozorio Orton, i meni je bolje da učinim isto. Zato mi je Orton umjesto istezanja pripremio nekoliko "sirovih" vježbi snage od po pola sata svakoga drugog dana. Radio sam iskorake, sklekove, skokove iz čučnjeva i trbušnjake, često na lopti za pilates kako bih popravio ravnotežu i ojačao svoj neuromuskularni sustav (mikromišiće duž kralježnice, donjeg dijela leđa, ravnih trbušnih mišića, kukova i stražnjice). "Svi su uvjereni da znaju kako treba trčati, no i ovdje su kao i kod drugih aktivnosti presudne nijanse", kaže Orton. Tarahumare svojim nogama i trčanju još od djetinjstva daju efikasnost tako što se drvenom loptom dodaju trčeći kroz šumu. Žele li zadržati loptu u igri, moraju raditi iskorake, potrčati unazad i izvijati se – dakle, raditi pokrete zbog kojih njihovo trčanje poslije postaje snažnije i ekonomičnije. Vježbe snage možda i nisu zabavne koliko i trčanje s "čoporom" malih Tarahumara kroz šumu, no ubrzo sam spoznao da su gotovo jednako efikasne. (Bacite oko na okvir Trening Tarahumara) Kad je Orton napokon završio sa mnom, pokazao mi je put prema vrhu. Doslovno... "Trčiš li uzbrdo, sigurno nećeš zabušavati", naglasio je. Dugački usponi bili su trening fizičke i psihičke izdržljivosti, tjerali su me da se fokusiram na svoje držanje i "mijenjam brzine" češće nego biciklisti na Tour de Franceu. "Brda su zamaskirani sprintovi", znao je reći Frank Shorter. A brzina je, poučio me Orton, ključ izdržljivosti – što ste brže u stanju završiti utrku, to efikasniji postajete. Ubrzo mi je počeo slati mailove poput ovoga:
Trči 15 minuta laganim tempom do dugačkoga oštrog uspona na brdo, nekog za koje ti treba najmanje 10 minuta da ga svladaš. Trči svom snagom do vrha brda, a zatim se laganim tempom spusti dolje. Napravi to isto još dva puta, odmarajući se 3 minute između.
Ufff! Protutnjao sam kroz tek polovinu treninga – pluća su molila za milost, a u glavi mi se vrtjelo. Godinama već nisam tako stisnuo gas do daske. S vremenom sam ipak iznova naučio ono za što sam mislio da već znam – ne kako joggirati, nego kako trčati. Kad god bih se suočio s problemom – probadanjem u nozi, dilemom kojim tempom trčati – rješenje koje primjenjuju Tarahumare uvijek je djelovalo: kada dvojiš, pojednostavi stvari. Ne trebam ortopedska pomagala kad mogu ozuti lagane, neutralne tenisice koje sam u međuvremenu počeo koristiti pa otići obnoviti svoje držanje bosonogom turom. Ne trebam srčani monitor jer imam brda.
+++ POSLJEDNJI DIO SLAGALICE BILO JE SMISLITI NAČIN kako da počnem koristiti "kerozin" kakav koriste Tarahumare. Za pomoć sam se obratio Tonyju Ramirezu, vrtlaru iz Teksasa koji je već desetljećima opsjednut prehranom Tarahumara. "Sve što Tarahumare jedu može se lako nabaviti", kaže Ramirez. "Većinom su to grah, tikvice, chilli papričice, samoniklo bilje, kukuruz i chia." Omiljeno piće Tarahumara, osim kukuruznog piva kućne izrade, čudna je mješavina nastala otapanjem sjemenki biljke chia u vodi, malo šećera i limete. Koliko god te sjemenke bile sitne, ipak su krcate omega-3 masnim kiselinama, bjelančevinama, vlaknima i antioksidansima. Nakon malo kupnuje i eksperimentiranja, i sam sam uskoro bio u stanju napraviti vlastiti supershake a la Tarahumare: jogurt, kukuruzna krupica, po šaku voća i sirova špinata te posudica sjemenki biljke chia, koje natopljene postaju slične tapioki. Taj supershake ima okus sličan banani na kruhu. Pritom je svaka sumnja u njegovu učinkovitost izlišna – uz prehranu sličnu ovoj 55-godišnji Tarahumara pobijedio je na 160 kilometara dugkoj utrci kroz Stjenjak u Coloradu.
+++ DEVET MJESECI POSLIJE IMAO SAM DESET KILOGRAMA MANJE i bio neozlijeđen prvi puta u mnogo godina. Upravo sam se spremao popeti na autobus koji vozi u Meksiko. Društvo su mi u nakani da se utrkujemo s Tarahumarama pravili Scott Jurek, četiri puta Ultra-runner godine, čudo zvano Bosonogi Ted McDonald, kao i Billy Bonehead Barnett, surfer koji je nakon čudnovate promjene sporta postao jedan od "najopasnijih" trkača na istočnoj obali. Napokon je došlo vrijeme da svoj trening testiram na mjestu koje ne oprašta samo tako. Nekad bih se samo kiselo smješkao kad bih susreo trkača kojeg zovu Goli jer ima naviku po svakojakom vremenu trenirati odjeven samo u kratke hlače i poluraspadnute natikače. Danas, pak, otkrivam kako sam i sam postao on.
Izvadak iz knjige Christophera McDougalla Born to Run
1 Popravite skokove Preskakanje konopca uči vas da se krećete brzo i lakonogo na prednjem dijelu stopala i zato je nezamjenjivo u treningu trkača, baš kao i u treningu boksača. Mijenjajte pokrete pa skačite malo i na jednoj nozi u stranu dok održavate ravnotežu prstima druge. Kada vam stražnje lože postanu previše napete da biste preskakali, završite trening.
2 Sprintajte za duge distance Emil Zatopek osvojio je tri zlata za različite distance trenirajući sprintove od 100 metara. Razlog je to što vas kratki izljevi snage uče efikasnosti koju onda prenosite i na dugačke dionice. Dok radite sprintove od 100 metara, fokusirajte se na brzinu rada nogu i ultralagane dodire s podlogom. Iznova, neka vam pravilnost forme bude signal – kad vam se pokvari držanje, završite trening.
3 Učvrstite okvir Jedna je stvar pronaći balans, a sasvim druga imati snage očuvati ga. Trening za trkače (dolje) koji je osmislio trener Eric Orton pomoći će vam da izgradite mišićnu ravnotežu i stabilnost corea.
A JEDNONOŽNI ISKORAK NA LOPTI Postavite loptu za pilates iza sebe pa onda ispružite lijevu nogu unazad i postavite gornji dio stopala na loptu. Zatim napravite iskorak naprijed desnom nogom. Napravite 10-15 ponavljanja i zamijenite noge. Napravite 3 serije.
B SKOKOVI IZ ČUČNJA Spojite dlanove iza glave, a zatim se spustite u čučanj pa poskočite. Doskočite u položaj čučnja. Napravite 3 serije s po 12 ponavljanja.
C ČUČNJEVI UZA ZID S LOPTOM Postavite loptu za pilates između donjeg dijela leđa i zida. Oslanjajući težinu na loptu, zakotrljajte je dolje niza zid dok se spuštate u čučanj. Fokusirajte se na održavanje leđa ravnima i ravnomjerno oslonjenima na loptu. Napravite 3 serije s 10 do 12 ponavljanja.
D KOSI SKLEKOVI NA LOPTI Postavite dlanove razdvojene desetak centimetara povrh lopte za pilates. Dok radite sklekove, fokusirajte se na što snažniju stabilizaciju mišića corea. Napravite 3 serije sa 6 do 8 ponavljanja.
E EKSTENZIJA LEĐA NA LOPTI Licem dolje lezite preko lopte za pilates tako da vam je lopta ispod kukova. Učvrstite noge ispod teškog stolca ili zamolite nekoga da vam ih pridrži. Sada se odignite unazad dok vam tijelo ne bude formiralo ravnu liniju. (Nemojte se previše izvinuti unazad.) Napravite 3 serije s po 15 ponavljanja.
