Oporba je napustila sjednicu, a čak je i pozicija na Saborskom odboru za kulturu i obrazovanje pokazala neslaganje s izmjenama zakona o visokom obrazovanju, sveučilištu i znanosti. Smatrate li da je protivljenje oporbe iskreno ili populističko, te što mijenja ishod sjednice tog odbora po pitanju štrajka? Teško mi je nagađati o motivima sudionika političkog procesa. Zasad se još ne vidi što je time riješeno i vezano za to još nismo donijeli odluku o okončanju štrajka, ali ćemo sigurno o tome razgovarati na sljedećoj skupštini sindikata. Pratit ćemo što se događa i u skladu s tim ćemo reagirati, no zasad se ništa ne mijenja. Čim se pojavi neki čvršći tip garancije da će zakoni biti povučeni, mi možemo privremeno suspendirati štrajk, ali ćemo ostati spremni da ga reaktiviramo.
Snimio i montirao Franjo Tot
Kakvi su dojmovi delegacije Akademske solidarnosti sa sastanka s predsjednikom Josipovićem povodom početka štrajka? Razgovaralo se o dosadašnjem stanju u sustavu, ali i o perspektivama, i tu postoji suglasnost u stajalištima da treba prvo donijeti strategiju na kojoj bi se temeljili zakoni, a onda tek kretati s njihovim donošenjem. Na tome se inzistira od početka, ne samo mi, nego i druge zainteresirane institucije.
Vaš kolega Predrag Marković iz Nezavisnog sindikata je nakon konferencije za novinare Akademske solidarnosti posprdno govorio o štrajku vašeg sindikata zbog najave da ćete ići na godišnji odmor. Ljetna obustava blokade prigovarala se i studentima prije dvije godine. Kako odgovarate na takve prozivke? Mi imamo štrajkaški odbor, skupštinu koja se redovito sastaje i proceduru koja je uobičajena. Ovisno o razvoju situacije, donose se odluke i nismo se nikad postavljali nerazumno u cijeloj ovoj problematici. Osnovna je stvar da sada zasjeda Sabor, gdje bi ti zakoni trebali ići na prvo čitanje, a mi smo poručili da ćemo štrajk pokrenuti kad oni dođu u Sabor. Dinamika svih zbivanja u budućnosti ne ovisi, dakle, samo o nama, nego o Ministarstvu obrazovanja (MZOŠ), Vladi i onome što će se događati u Saboru. Tako je i s institucijama koje su donijele odluke kojima se ili najavljuje ili pokreće neki tip obustave studijskog procesa, odgađanja akademske godine i slično.
Prije 15 dana prijedlozi su upućeni u saborsku proceduru, a takvi potezi baš i ne sugeriraju da će zakoni pasti sami od sebe. Ne znam na temelju čega to Marković tvrdi.Vaš sindikat je, govoreći o najavi MZOŠ-a da neće isplatiti plaće štrajkašima, poručio kako se MZOŠ u procesu mirenja izjasnio kao nenadležan. Možete li to pojasniti? Proces mirenja koji smo pokrenuli nije okončan uspješno i time su postignuti uvjeti za početak štrajka. Posrijedi su principi koje nastojimo očuvati, objasniti i zaštititi, a ljudi su spremni boriti se za njih, prije svega argumentima, što je trajalo svih ovih mjeseci od objave prvih nacrta. Tako da su sadržajni problemi u prvom planu, a ne toliko ova pitanja koja su dosad bila uobičajena. Trenutno ne štrajkaju svi odsjeci Filozofskog fakulteta. Mi smo kao sindikat pokrenuli štrajk na fakultetu i naši članovi će stupati u štrajk na svim institucijama na kojima rade. Problem je što se taj štrajk miješa s institucionalnim odlukama, kao što je odluka ovog fakulteta o obustavi pojedinih vidova studijskog procesa. Pitanje je Uprave kako će se postaviti, jer su odluke Fakultetskog vijeća obvezujuće. To je najviše tijelo koje donosi niz važnih odluka i dosad su se te odluke poštovale. To je nova dimenzija problema jer se nas optužuje za nelegalni štrajk, a ovdje se oglušuje na legitimne odluke legalnih tijela.
Snimio i montirao Franjo Tot
Njegov je argument da će zakoni i bez štrajka pasti, zbog predizborne godine i slično. Prije 15 dana prijedlozi su upućeni u saborsku proceduru, a takvi potezi baš i ne sugeriraju da će pasti sami od sebe. Akademska zajednica je još od listopada u akutnom stanju otpora i ispisane su na tisuće vrlo argumentiranih stranica prigovora s različitih strana i nije bilo rezultata, zakoni su u Saboru. Ne znam na temelju čega to tvrdi. Možda raspolaže nekim boljim informacijama.
Mislite li da je Nezavisni sindikat na vezi s Fuchsom? Ne bih to komentirao.
Što sadrži knjiga Zašto štrajkamo? koju je sindikat predao Saborskom odboru za obrazovanje i koja su ključna uporišta? Tijekom štrajka imat ćemo niz diskusija i tribina o svim problemima koji su aktualizirani u ovom pokušaju donošenja zakona, pa smo došli i na ideju da napravimo knjigu koju ćemo dati članovima Saborskog odbora i dijeliti zainteresiranoj javnosti. To je kompilacija tekstova koji su objavljeni tijekom zadnjih mjeseci – od izjava Senata, fakulteta i drugih institucija do pravnih komentara. Naslovnica je napravljena kao kolaž različitih medijskih napisa, jer ono što je obilježilo početak cijelog procesa bile su različite izjave kojima se protivnike zakona označavalo različitim pogrdnim nazivima, kao što su lijenčine, marginalci i slično. Istaknuli smo i različite zanimljive naslove iz novina koji ilustriraju kontroverznost tog procesa i njegovog sadržaja.
Oni upiru na sam tekst, a onda u posljednjim nacrtima imate grešaka na leksičkoj razini, kao da nisu lektorirani. Oni jesu promijenili formulacije, primjerice u ovim člancima 48. i 49. zakona o visokom obrazovanju koji se najviše spominju u medijima, ali ostali su dugoročni osigurači koji državi ostavljaju prostor da stvari uređuje na ovaj ili onaj način, a to će diktirati ekonomska budućnost društva.Ministarstvo vas optužuje da lažete da obrazovanje neće biti besplatno i da zakoni nisu prepravljeni, odnosno da bunu temeljite na predosjećaju da će se nešto strašno dogoditi kroz podzakonske akte i da će tim aktima zakoni zapravo ostati nepromijenjeni u odnosu na listopad prošle godine. Nije problem samo konkretnih članaka zakona. Mi nismo zemlja koja postoji u nekakvom vakuumu. Dovoljno je pogledati europski kontekst i vidjeti da su ti procesi već na djelu, a oni će biti omogućeni i katalizirani ovim zakonima. To nije tip straha koji se događa temeljem predosjećaja, nego treba vidjeti što se događa u Italiji, Španjolskoj, Velikoj Britaniji, Francuskoj već godinama. Zemlje koje su u našem bližem okruženju prošle su to u nekim dijelovima i na još gori način, a ovo što se događa kod nas je samo vid zakašnjele tranzicije obrazovanja i znanosti, i ovi prijedlozi zakona su korak koji to omogućuje. Zato je pristup Ministarstva, koje insistira da im pokažemo članak koji ne valja, obmanjujući. Činjenica je da su mnogi članci jako neodređeni i općeniti, i ono što je bila temeljna strategija u dorađivanju nacrta jest odgađanje za budućnost niza odredbi koje su u nacrtima iz listopada bile vrlo otvoreno formulirane i koje su izazvale lavinu negativnih reakcija. Između travanjskih i lipanjskih nacrta se to nije promijenilo. Oni upiru na sam tekst, a onda u posljednjim nacrtima imate grešaka na leksičkoj razini, kao da nisu lektorirani. Oni jesu promijenili formulacije, primjerice u člancima 48. i 49. zakona o visokom obrazovanju koji se najviše spominju u medijima, ali ostali su dugoročni osigurači koji državi ostavljaju prostor da stvari uređuje na ovaj ili onaj način, a to će diktirati ekonomska budućnost društva. Nemamo čvrste garancije i to nismo izmislili mi, nego su takvog mišljenja najveći pravni stručnjaci u zemlji za ta pitanja. Zahvati su bili kozmetički, a Ministarstvo je prihvaćalo onaj tip komentara koji ne zadire u bitne elemente.
Spomenuli ste tranziciju kroz koju prolazi naš obrazovni sustav, a promjene kojima idemo već su se dogodile na Zapadu. Koji je cilj takvih promjena i zašto mislite da su one pogrešne? U nacrtima zakona otvoreno piše kamo to vodi. U listopadskim verzijama nije bilo uvodnog teksta, a do travnja su napisane preambule. U njima se navodno daje analiza sadašnjeg stanja i projekcija ciljeva zakona. U uvodnom dijelu Zakona o sveučilištu stoje eksplicitne formulacije o tome da bi model upravljanja sveučilištem trebao više nalikovati korporacijskom, zatim da je uloga rektora u budućnosti menadžerska. Meni osobno, kao i većini ljudi koji se opiru ovim zakonima neprihvatljivo je da sveučilište postane korporacija. Ono nije korporacija, niti bi trebalo postati. Važno je principijelno pitanje želite li da vam sveučilište bude tvornica novca i da se informacije i znanje prodaju ili ne želite. To je i strateško pitanje, a pitanje strategije je u raspravi oko zakona potpuno nestalo. Želimo li da obrazovanje bude javno dobro ili ga želimo prepustiti privatnom sektoru? Do koje mjere, na kojim područjima? Društvene i humanističke znanosti su posebno zabrinute, jer naravno da nije isto bavite li se elektronikom i računarstvom, ili Držićem, Marulićem i lirikom 16. stoljeća. Transfer tehnologije, znanja i povezivanje s ekonomskim sektorom koji se spominju u zakonu nisu isti za sve sektore. Što ćemo sa strukama koje to nemaju po naravi stvari? Hoćemo li otpuštati ljude? Nije pitanje samo naših osobnih sudbina, nego budućnosti ovog društva. Mi smo jako malo društvo koje godinama ulaže da bi netko došao do doktorata i onda se ne zna što će biti s njim. Poslati ga u inozemstvo, dati ga privatnom sektoru, a obrazovali ste ga javnim sredstvima...? Uvijek će se naći netko izvana tko će kritizirati i reći da je nešto neracionalno, od proračuna do načelnih pitanja. No, kad bismo imali vlastitu viziju onoga što želimo, pozicija bi nam bila čvršća i utemeljenija, te bi omogućila da se iz toga izvedu zakoni.
Tko je uopće prikladan da osmišljava takvu strategiju? Vladi se npr. često prigovara da ide naruku krupnom kapitalu i onome što Hrvatska udruga poslodavaca misli i želi, a oni naginju tom korporativnom modelu sveučilišta. To je komplicirano pitanje, ali sigurno je da se tu bez akademske zajednice ne može. Veliki revolt koji je cijela ova procedura donošenja i nametanja zakona proizvela posljedica je tretiranja akademske zajednice kao objekta bez mišljenja i prava glasa. A radi se o ljudima koji su u različitim sferama vrhunski eksperti u ovoj zemlji i njihovo mišljenje ne samo da treba uvažiti, nego ga treba tretirati kao izvor dobrih ideja. Država je tu partner. Akademska zajednica to ne može sama, ali mora biti ključni faktor. Ne smiju o tome odlučivati partikularni interesi koje ste spomenuli nego javnost.
Kako? Da se o prijedlogu strategije raspiše referendum? O tome mi je teško govoriti jer tu ima i konkretnih pravnih pitanja na koja treba odgovoriti. Ali, ako govorimo o modelu javnog financiranja, onda društvo preko svojih predstavnika, Vlada i akademska zajednica s treće strane moraju odlučivati.
Na konferenciji za medije Akademske solidarnosti mogli smo čuti da se nije raspravljalo o mogućnosti da se predsjedniku Josipoviću predloži da raspiše referendum o zakonima. S obzirom na to kako je propao referendum o Zakonu o radu, ne pojavljuje li se Josipović kao zadnja šansa? Nismo dosad raspravljali o tome, ali mislim da je to i zato što je taj posljednji pokušaj pokazao da se u Hrvatskoj referendum praktički ne koristi i on praktički ne postoji. Naravno da bi bilo bolje da se on koristi više i češće, ali postoji niz brana koje ga onemogućavaju.
Mislite da bi se Vlada mogla usprotiviti Josipoviću da on to predloži ili ga obraditi kao što je bilo u slučaju sindikata? Vaš sindikat se često poziva na njegovo razumijevanje i podršku. Teško mi je spekulirati o tome.
Zašto je Akademska solidarnost tako stidljiva po pitanju brojki? Nisu htjeli otkriti koliko članova imaju i koliko ih štrajka, nego su pozvali novinare da se sami domognu tog podatka. Novi smo i po veličini nismo usporedivi s velikim sindikatima koji imaju, primjerice, 10.000 članova. Malobrojniji smo, ali smo mnogo aktivniji i kao svoj potencijal i zalog vidimo upravo ovo animiranje javne diskusije. Situacija sada dolazi do usijanja, što se vidi i po reakcijama drugih institucija. Ljudi rade u različitim sredinama i štrajk je, na kraju krajeva, pojedinačna odluka. To nosi osobnu odgovornost i potencijalne rizike, pa je teško nagađati što će biti u danima koji slijede.
Je li Vam svejedno hoćete li dobiti plaću za vrijeme štrajka ili nije? Mislim da su principi koje se nastoji obraniti važniji od toga.
O poruci MZOŠ-a da akademski radnici naknadu za dane provedene u štrajku mogu zatražiti od strane sindikata Akademska solidarnost... Razmišljao sam treba li to uopće komentirati i mislim da je to najjednostavnije nazvati pokušajem zastrašivanja, širenja panike i udarcem ispod pojasa. A to se obično događa kad ponestane argumenata. To je i cijeli problem ove situacije – kad ponestane argumenata, ostaje samo sila.
O mogućnosti da se Predraga Markovića sankcionira zbog nepoštivanja odluka Fakultetskog vijeća, što on tvrdi da očekuje... Sankcije ne smatram vjerojatnim, ali je pitanje Uprave kako će reagirati na to. To je dosta lagodna pozicija (za Nezavisni sindikat) jer oni znaju s kim imaju posla. To su njihove kolege i oni će to i ostati nakon štrajka, pa naravno da onda lagodno mogu na ovaj način demonstrirati neposlušnost, gdje su rizici vrlo mali, a mogućnost sankcioniranja... Ne vjerujem baš u to.
O neobičnoj prepisci P. Markovića sa studenticom Andreom Milat u kojoj spominje horoskope, ezoteriju i pojedine misne usklike... Pismo prof. Markovića izgleda kao vrlo neuspješan pokušaj da parodijom bude duhovit, a uklapa se u potpunu dezorijentaciju koja ovih dana dolazi do izražaja u medijskim istupima nekih članova NSZVO-a. Takav način komunikacije uopće nije primjeren članovima akademske zajednice, a osobito ne komunikaciji između profesora i studentice.
O tome koliko Ivo Josipović može pomoći... Ne znam koliki je njegov konkretan prostor djelovanja, ali sve što je dosad komentirao i sudeći po prijašnjim sastancima s rektorom i predstavnicima akademske zajednice, pokazalo je da je svakako zainteresiran za tu temu, budući da je i sam bio profesor prava. Vidi se veliki interes i razumijevanje i suglasnost s onim dijelom akademske zajednice koja je reagirala na donošenje zakona.
specijal-201011220227004-Štrajk na fakultetima
