Kriza 1, scenarij 1
Prvi svjetski rat razorio je Europu. Oko 20 milijuna vojnika i civila izgubilo je život. Milijuni ljudi doživjeli su neki oblik ranjavanja ili sakaćenja. Daleko više ih je doživjelo osjećaj gladi. Uništeni su milijuni stambenih i poslovnih objekata. I kao da sve to nije bilo dovoljno pa su se u proljeće 1918. pojavili prvi od uskoro gotovo 100 milijuna smrtnih slučajeva uzrokovanih epidemijom španjolske gripe. Nažalost, završetak rata nije označio i kraj krize.
Europa je ušla u novo razdoblje političke, ekonomske i društvene nestabilnosti. Umjesto mira, solidarnosti i prosperiteta dolazi do porasta nacionalizma, mržnje i neravnopravnosti. Umjesto okretanja novom, život se nastavio po starom. Siromašni prije rata, nakon njega su često postajali još siromašniji. Kao što su i prijeratni bogataši nakon rata nerijetko postajali još bogatiji. Nedostupnost obrazovnog, zdravstvenog i socijalnog sustava većini građana samo je naglasila ionako izražene klasne razlike.
Osim toga, iako je baš imperijalizam bio glavni razlog Velikog rata razdoblje mira započet će upravo teritorijalnim sporovima i aspiracijama. Nepovjerenje građana u vlastitu državu i državne institucije prerast će u generalno nepovjerenje u demokraciju i parlamentarni sustav vlasti. Kapitalizam bez kontrole, i njegove posljedice u vidu hiperinflacije, propadanja poduzetnika i masovnih otpuštanja radnika, samo će pojačati osjećaj nemoći pojedinca. U dva poslijeratna desetljeća Europljani ne samo što nisu pokazali da su na pogreškama iz prošlosti nešto naučili, nego su ih odlučili i ponoviti. Ovaj put na još drastičniji način.
Kriza 2, scenarij 2
Drugi svjetski rat bio je po svemu razorniji od Prvog. Zbog posljedica rata život je izgubilo gotovo 40 milijuna Europljana. Deseci milijuna ljudi ostali su bez krova nad glavom. Materijalna šteta bila je neusporediva s bilo kojom kataklizmom u povijesti. Teško je izdvojiti gradove u Europi koji nisu doživjeli neki oblik razaranja, ali je lako nabrojiti one koji su tijekom rata bili razoreni do neprepoznatljivosti. Samo u Sovjetskom Savezu uništeno je 1700 gradova i 70 tisuća sela, 32 tisuće tvornica i 60 tisuća kilometara željezničkih pruga; u Jugoslaviji je uništeno 60 posto svih cesta, 50 posto stočnog fonda i 75 posto mostova, a u Grčkoj dvije trećine trgovačke flote i jedna trećina šuma. Većina država, uključujući i one najbogatije, poput Velike Britanije i Francuske, naći će se završetkom rata pred bankrotom.
Pa ipak, unatoč nezapamćenoj političkoj, ekonomskoj i društvenoj krizi, stvari su brže od očekivanog krenule nabolje. Razlog je ponajprije ležao u konsenzusu svih aktera u društvu da povratak na staro nije opcija. Temelji uspješne izgradnje novog svijeta postavljeni su pred sam kraj rata na konferenciji u američkom Breton Woodsu. Osnivanjem institucija poput Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke predstavnici 44 zemlje odlučili su uspostaviti kontrolu nad međunarodnom trgovinom i financijama. Cilj je bio spriječiti ponavljanje pogrešaka (kapitalističke ekonomije) iz predratnog razdoblja. Formula koja će, kako piše Ian Kershaw, "dovesti do neviđenog prosperiteta i sljedećih tridesetak godina jamčiti političku stabilnost Zapadne Europe", pronađena je u tzv. socijalnoj tržišnoj ekonomiji, tj. spoju ekonomskog liberalizma i demokratskog socijalizma.
Umjesto "nevidljive ruke" tržišta jamac oporavka i napretka postala je država. Za razliku od situacije nakon 1918. i nemiješanja države u ispravljanje društvenih nepravdi, nakon 1945. upravo će država svojim intervencijama omogućiti rast zapošljavanja, te dostupnost zdravstvene, socijalne zaštite i obrazovanja svim građanima. Iako se Zapadna Europa počela ekonomski oporavljati i prije Marshallova plana, uz pomoć te više milijardi dolara vrijedne investicije SAD-a oporavak je dodatno olakšan i ubrzan.
Jak vjetar u leđa izgradnji "države blagostanja" bio je i osjećaj sigurnosti svih njezinih građana uvjetovan prije svega pomirbom, a zatim i bliskom suradnjom donedavnih zakletih neprijatelja poput Njemačke, Velike Britanije, Francuske i Italije. Premda su snosile odgovornost za brojne ratove u europskoj povijesti, uključujući i Prvi i Drugi svjetski rat, svega pet godina nakon potonjeg novi vojni sukob u kojem bi na različitim stranama sudjelovale spomenute države bilo je teško i zamisliti. Za uspjeh na političkom, ekonomskom i društvenom planu bile su potrebne radikalne reforme ili, točnije, stručnjaci koji su ih znali osmisliti i državnici koji su ih se usudili provesti.
Kriza 3, scenarij ?
U travnju 2020. Europa je usred nove krize. Kao što nitko sa sigurnošću ne može predvidjeti kada i kako će završiti, još manje se itko usudi predvidjeti scenarij oporavka. I dok budućnost ostaje neizvjesna iskustva iz prošlosti mogla bi (ponovo) biti dragocjena. A prošlost nas uči da po završetku krize možemo odmahnuti rukom i nastaviti po starom, ili na izazove odgovoriti dobro osmišljenim i sveobuhvatnim politikama koje će suštinski utjecati na međuljudske i međudržavne odnose.
Drugim riječima, možemo još više zaoštriti nacionalističku retoriku i u drugima tražiti neprijatelje, nastaviti s naoružavanjem i uništavanjem prirode, birati da nas vode ljudi s diktatorskim ambicijama, medije pretvoriti u izvor dezinformacija, a teoretičare zavjera proglasiti relevantnim stručnjacima. Naravno, možemo početi graditi i društvo u kojem ćemo se međusobno manje natjecati, a više surađivati, u kojem ćemo empatiju i solidarnost pretpostaviti bezosjećajnosti i pohlepi, u kojem ćemo više novca izdvajati za obrazovanje i znanost, u kojem ćemo djecu učiti da prihvaćaju različitosti, poštuju zakone i cijene znanje, društvo u kojem političari neće vladati, nego služiti onima koji su ih izabrali.
Hoćemo li iz postojeće krize izaći nekim već viđenim scenarijem? Ili je pak došlo vrijeme za potpuno nove vizionare. Koje bi ipak trebalo držati na oku. Jer, kako nam povijest pokazuje, ono što je za neke vizionare utopija za ostatak društva može postati distopija.
