Ljeto je 1941.
Hrabri hrvatski domoljubi koji dolaze na vlast u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj kreću u obračun s glavnim krivcima za sve svoje probleme. Zbog diktature kralja, samovolje političara i batinjanja žandara, sviju redom srpske nacionalnosti, odlučili su se na nevjerojatan čin hrabrosti.
Naoružani do zuba puškama, pištoljima, noževima i maljevima započinju masovni teror nad nedužnim i golorukim stanovništvom. Njihov bijes i osvetu najvećim će dijelom osjetiti siromašni seljaci, žene i djeca. Drugim riječima, svi oni koji s kraljem, politikom i policijskom represijom nisu imali ama baš nikakve veze. Svi će oni stradati samo zato što su bili Srbi.
Ljeto je 1995.
Zbog postupaka srpskih političara iz Knina i Beograda koji su (svoj) narod nekoliko godina ranije zatrovali mržnjom i organizirali oružanu pobunu u Hrvatskoj, zbog zločina koje su počinile srpske (para)vojne formacije predvođene raznim Martićima i Mladićima, zbog govora mržnje raznih Šešelja i Vučića, hrabri hrvatski domoljubi svoju su nevjerojatnu hrabrost odlučili pokazati na najopasnijem protivniku.
S metkom u čelo ili rafalom u tijelo obračunali su se sa staricama i starcima, nerijetko starijima od 80 godina. A koji s gore spomenutim ratnim zločincima i huškačima nisu imali nikakve veze. Svi će oni stradati samo zato što su bili Srbi.
Ljeto je 2019.
Zbog odrastanja i školovanja u atmosferi mržnje i netolerancije, relativizacije i veličanja genocidnog režima, slavljenja zločinaca kao heroja, i traženja krivaca uvijek u drugima, a nikada u sebi, pojavila se nova generacija hrabrih hrvatskih domoljuba. Poput svojih prethodnika i oni hrabrost pokazuju tamo gdje je to najopasnije, i prema onima koji evidentno rade najveće probleme.
Kako dakle drugačije, nego nevjerojatnom hrabrošću, nazvati uništavanje nečijeg automobila samo zato što ima beogradske tablice? Ili prebijanje mladića, koji je umjesto u Grčku, ili na neki kruzer, odlučio doći konobariti u Hrvatsku. Nije li već mladićevo srpsko podrijetlo dovoljan argument da napadače proglasimo hrabrim hrvatskim domoljubima? A što tek reći o četi hrvatskih junaka koji, skrivenih lica, upadnu u kafić u kojem se gleda nogometna utakmica i prebiju sve što im se nađe na putu.
Desničarski portali i neki hrvatski političari našli su naravno i opravdanje za ovaj hrabar čin. U tom kafiću se navodno pjevaju četničke pjesme. Ali, zanimljivo, ovi hrvatski junaci se nisu namjerili na te pjevače-četnike, kad ih je na istom mjestu bio veći broj, nego su se u njihovu hrabrost morali uvjeriti oni najopasniji – žene i djeca. Samo zato što su Srbi.
Mržnja prema drugačijima
Kao što sam se sramio takvog hrvatskog domoljublja, i takvih hrabrih Hrvata iz 1941., sramim ih se jednako i danas. Ali sram pa čak i nedvosmislena verbalna osuda više nisu dovoljni. Pošto su, koliko god nas netko uvjeravao u suprotno, mržnja i agresivnost u Hrvatskoj odavno prestali biti incidentne pojave. Najveći problem je što mržnju i agresivnost na svojoj koži ne osjećaju samo Srbi.
Osjećaju ih svi koje, oni koji mrze i koji su agresivni, doživljavaju drugačijima od sebe. Zbog toga se sudovi, političari i ostali utjecajni faktori u društvu protiv takvih pojava moraju boriti svim sredstvima. Radikalno i beskompromisno. Dok ne bude prekasno. Ne (samo) za Srbe, nego za sve nas "drugačije".
Jer, srpski će konobari otići konobariti negdje drugdje, srpski će se turisti otići sunčati negdje drugdje, i zvezdaši će utakmice početi gledati negdje drugdje. A tada će na red doći, drugačiji i nedovoljno dobri, Hrvati. I zato, ako mi još danas ne stanemo u obranu Srba, i svih ostalih koji se u Hrvatskoj ne osjećaju sigurno, sutra našu sigurnost više neće imati tko braniti.
