Milivoj Slaviček se rodio 24. listopada 1929. u Čakovcu. Diplomirao je 1954. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a poslijediplomska predavanja pohađao je u Varšavi i Krakovu. Radio je kao knjižničar, srednjoškolski profesor i urednik časopisa "Književna tribina", "Stih" i "Kolo".
Prvu pjesničku zbirku "Zaustavljena pregršt" objavio je 1954. godine. Među njegovim zbirkama navode se "Daleka pokrajina" (1957.), "Modro veče" (1959.), "Soneti, pjesme o ljubavi i ostale pjesme" (1967.), "Purpurna pepeljara, naime to i to" (1969.), "Otvoreno radi (eventualnog) preuređenja" (1978.), "Pjesme neke buduće knjige" (1979.) i "Sjaj ne/svakodnevice" (1987.).
Osim pjesama pisao je eseje, osvrte, komentare i novinske članke, a među njima se ističe knjiga prijevoda poezije, drama i eseja pape Ivana Pavla II. Prevodio je s poljskoga, slovačkoga i slovenskog jezika, a 1992. i 1993. obnašao je dužnost hrvatskog veleposlanika u Poljskoj.
Također, Slaviček je bio predsjednik Društva hrvatskih književnika (1978.-1979.), a bio je i jedan od osnivača HDZ-a.
