Ogorčen takvim razvojem situacije i netransparentnošću rada onih koji odlučuju o javnim potrebama u kulturi grada Zagreba, oglasio se glavni urednik H-altera, Toni Gabrić.
Osnovno pitanje je kako zagrebački kulturni autoriteti određuju koji časopisi i portali predstavljaju javnu potrebu u kulturi grada? Obrazloženje Gabrić vidi u idućem: dimenzije penisa i agresivni nacionalizam promoviraju se kao kulturna vrijednost, a gradski čelnici se ne libe ni prikazivanja lažnih podataka o čitanosti financiranih projekata. Zapisnici sa sastanaka na kojima se sastavljaju liste dotiranih časopisa i visina donacije nisu dostupni javnosti, kao niti pismene evaluacije časopisa koji nisu prošli na natječaju, kaže urednik H-altera.
Važno se nečime (bilo čime) istaknuti
No, jedno je sigurno: oni koju zaslužuju ''spasiti se'' moraju se nečime isticati, a to nešto, sudeći po odlukama nadležnih, jest, primjerice, desničarska ideologija koju podržava Hrvatsko slovo – jer upravo se za taj časopis iz godine u godinu pronalaze tražena novčana sredstva i upravo je njegova pisana riječ ''zapečaćena'' kao javna potreba grada.
No, nije on jedini, tu su i Vijenac i Zarez, pa čak i časopis Kruh i ruže, koji je izdavala Ženska infoteka, a koji ne postoji još od 2009. godine. Unatoč tome gradski kulturni ''vlastodršci'' smatraju opravdanim dijeliti im još i dvije godine kasnije financijska sredstva.
Osim što se ne može naći niti jedan suvisli argument za uvrštavanje nekog časopisa na listu javnih potreba u kulturi, već se iz godine u godinu poštapa infantilnom odrednicom "ističe se". Vijeće za knjižničnu djelatnost i časopise, koje potpisuje te "ocjene", uopće se ne trudi prikriti da iz godine u godinu kopipejsta jedan te isti tekst.
Ta činjenica samo dovodi do zaključka da Vijeće za časopise neočekivano široko tumači pojam "isticati se". Moguće je, izgleda, isticati se i vlastitim neisticanjem, odnosno nepostojanjem, piše Gabrić.
Tretman portala DOP Magazin, koji se redovito nalazi na listi javnih potreba u kulturi, dodatno potvrđuje kako je važno isticati se bilo čime, pa makar to bilo najobičnije spolovilo. "Dobar dan i još bolja noć", pozdravlja redakcija dotičnog glasila svoje čitatelje u impressumu. "Ja sam DOP Magazin. Imam 10 godina i pimpek od 22 centimetra."
Muljaže bez granica
No, tu priča ne staje. Kada se kronološki pogledaju podaci o posjećenosti kojima Vijeće za časopise obrazlaže odluku o dodjeli potpore DOP Magazinu, jasno se vidi da tu nešto ne štima. Upravo su njemu iz godine u godinu dodjeljivana sredstva zbog porasta broja čitatelja – taj broj od 2008. do 2010. je u neprestanom rastu, navodi se, no svake godine iznosi 250 tisuća čitatelja mjesečno, a da bi 2011. taj broj opet 'porastao', i to na 150 tisuća?!
U telefonskom razgovoru sa Spomenkom Petrović, bibliotekarkom zaposlenom u Knjižnicama grada Zagreba i predsjednicom Kulturnog vijeća za časopise, Gabrić je tražio odgovor na pitanje kako tumači tvrdnju o porastu posjećenosti sa zanemarivih 250 tisuća na grandioznih 150 tisuća čitatelja mjesečno. I kako to da za portal koji nije ažuriran od sredine studenog 2010. godine iznosi nevjerojatnu tvrdnju da ga svaki mjesec čita tako veliki broj ljudi. Jedino što je od nje uspio izvući svodi se na iskreno priznanje: "Gdje bismo stigli kad bismo čitali te sve portale?"
H-alter nikad nije primio pismeno obrazloženje na osnovi čega su neke kandidirane publikacije, poput Teatra.hr ili H-Altera, izbačene s liste javnih potreba u kulturi, a po čemu se neke druge, poput DOP-a ili Hrvatskog slova, na njemu nalaze, pa se iz toga izvodi zaključak, kaže Gabrić, da pismena evaluacija neuvrštenih publikacija također ne postoji. To mu je, doduše, telefonski priznala i sama Petrović: "Kamo bismo došli kad bismo za svakog pisali obrazloženje?"
Od predsjednice Vijeća nisu dobili niti popis svih časopisa koji su se prijavili na natječaj, koji su također tražili.
Zaobilaznim kanalima dobili su informaciju da zapisnici i pismene evaluacije ipak postoje. Ako je tako, to bi moglo značiti i nešto drugo: naime, da se prijedlozi Vijeća za časopise ponešto razlikuju od objavljenog popisa časopisa i portala koji su proglašeni javnom potrebom u kulturi. A to bi značilo da se intervencije u prijedlog Vijeća odvijaju na višim instancama, po nejasnim kriterijima, među koje možda spada i kriterij političkog oportuniteta. Skrivanje dokumentacije Vijeća od javnosti tada bi dobilo smisao u prikrivanju ove neugodne činjenice.
Kao što Vijeće za časopise ima pravo i dužnost ocjenjivati kvalitetu časopisa u kulturi, isto tako i časopisi u kulturi imaju pravo i dužnost ocjenjivati kvalitetu rada toga Vijeća. Ocjena potpisnika H-altera glasi: razina njihova rada daleko je ispod razine većine časopisa koji su dobili potporu, kao i ispod razine kvalitete nekih od časopisa koji je nisu dobili.
Prethodni članci:
arti-201102220066006
