Savez komunista Hrvatske promijenio je ime na Drugoj konvenciji, postavši Socijaldemokratska partija Hrvatske-Stranka demokratskih promjena, a današnji naziv - Socijaldemokratska partija, stranka je dobila na Četvrtoj konvenciji, 1993. godine.
Rekonstrukcijom stranačkih tijela SDP-a na čelne pozicije došli su današnji ministar financija Mato Crkvenac i ministar pravosuđa Stjepan Ivanišević, a Zdravko Tomac bio je i tada potpredsjednik stranke.
Na Kongresu ujedinjenja SDP-a i Socijaldemokrata Hrvatske (SDH) u travnju 1996., na čelna mjesta SDP-a dolaze i članovi rukovodstva SDH, među kojima su današnji ministar kulture Antun Vujić i potpredsjednica Vlade Željka Antunović.
Nakon prvih višestranačkih izbora 1990., kada HDZ osvaja vlast, Račanov SKH-SDP doživljava brodolom. U prvom sazivu Sabora, u razdoblju od 1990. do 1992., SKH-SDP ima 18 zastupničkih mandata, da bi u sljedećem sazivu (1992.-1995.) taj broj pao na samo 6 zastupnika, naspram vladajućeg HDZ-a sa 79 zastupnika.
Na izborima 1995. SDP povećava broj zastupnika na devet, a na izborima u siječnju 2000. pobjeđuje u koaliciji sa HSLS-om, na zajedničkoj izbornoj platformi stranaka "šestorice" (HSLS, SDP, HNS, HSS, LS, IDS). Danas u Zastupničkom domu Sabora SDP ima 44 mandata.
Stranka započinje uspon nakon svoje Sedme izborne konvencije u ožujku 1996., kada je biračima ponuđena nova demokratska perspektiva - "socijaldemokratski diskurs", s predznakom poštenja i političara "čistih ruku".
Do dolaska na vlast stranka se profilirala na socijalnim pravima građana, uspostavi vladavine prava, razvitku demokratskih institucija, razvitku građanskih i političkih sloboda, stavovima u odnosu prema Bosni i Hercegovini, odnosu prema haškom sudu i kažnjavanju ratnih zločinaca.
Tijekom 1997. SDP se nastoji vezati uz sindikate i naglaskom na socijalnim pitanjima ponuditi alternativna rješenja praksi tadašnje vladajuće stranke HDZ-a.
Kolovoz 1998. označio je preokret na hrvatskoj političkoj sceni, kada predsjednici SDP-a i HSLS-a Ivica Račan i Dražen Budiša u Splitu usuglašavaju principe međusobne suradnje te godinu kasnije potpisuju i sporazum o zajedničkom izlasku na izbore 1999./2000.
Bio je to početak stvaranja oporbene koalicije stranaka "šestorice", koje 1999. potpisuju sporazum o suradnji, što dovodi do pobjede na izborima, pada HDZ-a i stvaranja današnje koalicijske vlade.
Pred izbore 2000., koalicija SDP-HSLS predstavlja "novi smjer hrvatske politike", kada sa Savezom samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH) potpisuje ugovor kojim se obvezuje na ostvarivanje zacrtanih gospodarsko-socijalnih ciljeva poslije izbora.
Sa zajednicom udruga i sindikata umirovljenika potpisuju i zajedničku izjavu o ostvarenju stečenih prava umirovljenika i poboljšanju uvjeta i kvalitete života umirovljenika.
Zajedno s ostalim strankama šestorke potpisali su i Povelju Foruma 21, čime su se obvezali na uspostavu javne televizije.
Na te sporazume danas se pozivaju sindikalne, umirovljeničke i druge nevladine udruge, nezadovoljne dinamikom promjena nakon izbora.
U desetogodišnjem razdolju u SDP-u nije bilo većih unutarnjih raskola i frakcionaštva kroz što su prolazile gotovo sve političke stranke u Hrvatskoj.
