Predsjednik Vlade Andrej Plenković objavio je da se zbog koronavirusa zatvaraju osnovne i srednje škole u cijeloj Hrvatskoj, što znači da će se nastava održavati virtualno. Za niže razrede osnovnih škola održavat će se preko televizije, a za starije učenike preko interneta. Krizna je to situacija, ali hrvatska prosvjeta proživljavala je i teže dane. Pa je sve funkcioniralo!
- Plenković: 'Od ponedjeljka se na dva tjedna prekida nastava u školama i na fakultetima'
- Nema straha od nestašica u trgovinama! 'Ako je neka polica prazna, opskrba nije u pitanju'
Naime, tijekom Domovinskog rata, radio je bio medij kojim su se škole služile kako bi učenicima prenosile znanje, pratile nastavni plan i u teškim vremenima na najbolji mogući način pokušavale izbjeći zaostatke. Konkretno, nastava putem radiovalova održavala se potkraj 1991. i početkom 1992., ponajprije u Osijeku i Karlovcu, ali i u drugim mjestima.
Škole su u to vrijeme bile razrušene ili uništene, a gradovi pod uzbunama zbog čega je bila potrebna brza reakcija. Izvedena je na poprilično organiziran i hvalevrijedan način.
"Djeca su sjedila u podrumima i nastava se normalno održavala. Koliko se sjećam, djeca su dobro prihvatila takav oblik nastave. Bilo je dosta leženo, s obzirom na okolnosti", prisjetila se za Vijesti.hr umirovljena profesorica Mirjana Došen.
U karlovačkoj Gimnaziji je predavala 43 godine, a nije se bavila samo redovnom nastavom, vodila je i cjeloživotno obrazovanje profesora stranih jezika, posebno engleskog. Još uvijek je aktivna, bavi se volonterskim radom.
"Po definiciji, obrazovanje je prenošenje znanja i iskustava na nove, mlade generacije. Zato je to djelatnost s posebnim odgovornostima, zahtjevna i posebno lijepa. Traži od nas poznavanje mladih i sebe", kazala nam je profesorica Došen.
Mirjana Došen
Već taj njen pogled na obrazovanje jasno upućuje koliko joj je bitno prenositi znanje na učenike. Posebno u tim vremenima koja su bila teška, no danas izazivaju ponos. Upravo s jasnom dozom tog ponosa prisjetila se tih vremena održavanja nastave preko radija.
"Školski sat nije trajao 45 minuta, naravno. Zapravo, to mi je bio prvi strah prije nego što je trebalo početi. Pitala sam se što ću raditi 45 minuta bez djece. Ali, svaki predmet dobio bi po pet do deset minuta iako bismo ponekad probili taj okvir. Djeci je to puno značilo. Ali i roditeljima. Sjećam se jedne učenice, s obitelji je otišla u Sloveniju, ali na radiju mi je svejedno čula glas pa se šalila da sam 'pošla za njima'", kaže nam profesorica Mirjana Došen i nastavlja:
"Funkcionirali smo bez obzira na okolnosti. Zapravo, cijeli grad je funkcionirao, kad nije bilo uzbune, naravno. Tad bi djeca donosila zadaće ako bi ih uspjela napisati. Uspjeli smo na taj način mnogotogarealizirati i nastavna godina na kraju nam je priznata jer smo imali 80 ili 85 posto održanih sati. Djeca su na taj način normalno završila školsku godinu, maturirala i mogla su se okrenuti upisima na fakultete."
Iako su se po cijeloj Hrvatskoj u to vrijeme događale razne strahote, s odmakom ostaju lijepa sjećanja.
"Koliko god smo bili nesretni jer nam se puno toga poremetilo u životima, ima kod nas prosvjetnih radnika ponosa. U takvim vremenima ljudi moraju biti solidarni. Kako se i sad prilagođavam dok volontiram, tako sam se prilagodila i u ono vrijeme. Jer, moj je stav da treba pomoći", naglasila je Mirjana Došen.
Naravno, danas će se biti lakše prilagoditi zahvaljujući tehnološkom napretku i činjenici da nema ratnog stanja, uzbuna, programskih restrikcija...
"Bit će lakše, ali i dalje smatram da je dvosmjerna komunikacija najbitnija i najbolja. Zato bi bilo dobro potaknuti učenike da se obrate nastavnicima, koliko god imaju prilike", zaključila je profesorica s bogatim iskustvom.
"Dobili smo onaj rat, dobit ćemo i ovaj"
Ratna je situacija u Osijeku bila kao i ona u Karlovcu. Posebno nakon pada Vukovara u studenome 1991. No, princip rada bio je više-manje isti za prosvjetare. Bitno drukčije bilo je onima koji su radili same emisije. Kako je to točno izgledalo, objasnio nam je Tihomir Slivka koji je snimao emisije u Osijeku.
"Nastavnici su dolazili k Ivici Muratu u stan koji se nalazio u sigurnijem području. Nas dvojica bismo potom snimili emisiju", kazao nam je Slivka i nastavio:
"Raspored je bio unaprijed dogovoren s nastavnicima i školama, uskladili bismo termine, snimili predmet po predmet pa fizički to nosili na Radio Osijek. Tamo bi emisija išla od 8:30 do 13:30. Forma je bila po 30 minuta, ali to nije bilo striktno. Da bude opuštenije, začinili bismo emisije glazbom. Dobro je što su nastavnici bili glasni, ako već nisu imali glas za voditelje, oko čega smo se uvijek šalili."
Tihomir Slivka (krajnje desno)
To je trajalo nešto više od mjesec dana, kad je u gradu još bilo djece. Ali, kad su djeca premještena, projekt više nije imao smisla.
"Bilo je to lijepo vrijeme, bez obzira na situaciju. Snašli smo se svi, bilo dobro, nikad nije nedostajalo veselja. Bit će dobro i ovo. I nije pitanje hoće li biti lakše ili neće u ovom trenutku, bitno je ono što se mora učiniti", uvjeren je Tihomir Slivka koji na kraju zaključuje:
"Dobili smo onaj rat, dobit ćemo i ovaj."
