U našem serijalu Hrvati u svijetu u doba korone već smo posjetili Keniju, no vraćamo se u tu zemlju odakle nam se javilo još nekoliko Hrvata, među njima i fra Miro Babić, hrvatski misionar iz Bugojna koji je u Keniju došao 2006. godine, a u Donjoj Subukiji je sagradio i vodovod, crkvu i školu za oko 500 učenika.

Situacija u Donjoj (Lower) Subukiji je puno drugačija nego u gradovima. Ljudi su siromašni, no za razliku od stanovnika slamova u gradovima, imaju zemlju koju mogu obrađivati. Ovdje, kaže nam fra Babić, ne vrijede ista pravila. "Kad kažem pravila, mislim na život ljudi. Istina, zatvorene su škole, zabranjena su okupljanja i mise u crkvama. Vlasti nalažu da ljudi trebaju nositi maske, no koliko je to izvedivo, to je opet neka druga priča. Mi sad imamo kišnu sezonu, vrijeme kad ljudi sade kukuruz i grah, tako da su svi na svojim njivama. Naime, na selu 95% ljudi živi od zemljoradnje i to je jedini izvor prihoda koji imaju kroz godinu. Ljudi su svjesni da je COVID-19 opasan, no bez usjeva neće biti ni hrane", govori nam taj fratar.

"Država propisuje zakone kao da smo Švicarska, a pritom nikako ne brine materijalno o ljudima, a da ne govorimo o tome koliko je zdravstveni sustav loš. Srećom Kenija još uvijek nema veliki broj zaraženih korona virusom, no ako dođe do širenja pandemije, onda će to biti puno veći problem nego što je to u zapadnom svijetu", ocjenjuje.

Ljudi žive od dana do dana

"U Africi ljudi žive od dana od dana, ne znaju što će sutra biti, nemaju ušteđevinu. Mi koliko-toliko imamo nešto, možemo mjesec dana biti izolirani, oni ne mogu - a na selu je donekle lakše jer ljudi imaju svoju njivu, mogu nešto raditi na zemlji, sad je kišna sezona, kad se sadi, ljudi će moći to prodati, imat će hrane", govori nam fra Miro Babić u razgovoru putem interneta iz srca Afrike.

Fra Babić je u Keniju došao 2006. godine nakon što je proveo dvije godine u Ugandi. U Donjoj Subukiji je franjevačka misija, Sv. Franjo istočna Afrika. Kad je došao, prisjeća se, u toj velikoj i plodnoj dolini (ako ima kiše) u kojoj živi oko 10 tisuća ljudi, nije bilo ni ni struje ni puteva ni ničega. "Sve je trebalo iz početka. Malo pomalo je i država nešto radila, mi smo gradili školu i dom za djecu s invaliditetom, ambulantu, plus ima župa i pastoralni rad. Brzo mi je prošlo 14 godina, kad ima puno posla", govori.

"Gledamo da mlade školujemo, za izlazak iz bijede i siromaštva najbitnije je školovanje, na tome radimo, imamo srednju školu s 500 đaka, internat u kojem spavaju i jedu, doručak, ručak i večeru, tu su i nastavnici, to je velik pogon", kaže fra Babić koji sve to financira kroz razne projekte, nešto, kako kaže internacionalno, a dosta im doniraju i ljudi iz Hrvatske i BiH. Na stranicama udruge Mali dom možete im i vi dati donaciju ili kupiti narukvice koje izrađuju i saznati više o životu u Keniji.

Higijena bez vode i sapuna

Djecu su sada zbog pandemije morali poslati kućama. "Škole su zatvorene, kao i crkve i sve ostalo, ali ovdje ljudi nemaju uvjete za karantenu", kaže fra Babić. "Higijena nikad nije bila na visokoj razini, kad gledaš ljude peru li ruke, kako kad nemaju sapuna i tekuće vode? Čovjek mora ići dva kilometra po kantu vode - i onda na što će je potrošiti, na kuhanje i piće i pranje posuđa ili na pranje ruku?", pita se.

U Keniji ukupno nema puno zaraženih, kao i drugdje u Africi, i fra Babić opisuje kako život teče normalno, ljudi rade na njivama, jedino što je sve zatvoreno i zabranjena su okupljanja i mise.

"Svima to smeta, plaše se, ali ako se traže uvjeti, onda nam dajte uvjete, maske, rukavice... ljudi ne mogu kupiti masku za jedan dolar, jer toliko mu treba da preživi cijeli taj dan", brutalno je iskren fra Babić koji procjenjuje da bi ako bi se koronavirus proširio po Africi kao u nekim europskim zemljama, nastao kaos.

Od korone je umrlo 26 ljudi, a samo jučer 20-30 ih je umrlo od malarije

"Zdravstveni sustav je loš, ako nemaš novca, ostavljen si da umreš, država ne plaća gotovo ništa. Tako je i bez korone, tisuće ljudu umiru ovdje od drugih bolesti, a siromašni zato što nemaju novca da bi se liječili", opisuje.

Ukupno je, kaže, 26 ljudi umrlo od korone. "A jučer je od malarije ili drugih zaraza umrlo 20 ili 30 ljudi, i to djece. Razumijem situaciju, pandemija nije šala, ali trebalo bi govoriti i o ovom problemu, a kad prođe sve, nitko neće više o tome govoriti..."

Fra Miro babić dodaje da mu mnogi govore da ga žale i da mu niije lako. "Naravno da nije, u početku sam se morao naviknuti, na ljude, na situaciju, promijeni se život, ali stvar je u tome da kad pođeš raditi projekte, pa nešto sagradiš - koji god sam projekt radio, najbolji je crkva, gradio sam i vodovod i bilo im je drago, ali crkva im je najdraža i toliko su zahvalni... Ono što je zahvalno u tom poslu je da ja mogu druge činiti sretnima. To je najveća sreća, kad su drugi sretni kad si nešto napravio za njih, što si im pomogao. Radost njihova je najveća zahvala kao čovjeku", zaključio je javljanje iz Donje Subukije misionar fra Miro Babić.

Javljanje iz Nairobija

Kao što smo mogli pročitati u analizi Marka Tomičića koji nam je osim o stanju u Keniji opisao i situaciju diljem Afrike, situacija u velikim gradovima potpuno je drugačija od one u selima. U gradovima je, pak, kontrast između bolje stojećih stanovnika i onih u slamovima ogroman. Srećom, još dvoje Hrvata koji su nam se javili iz Nairobija, život u lockdownu proživljavaju slično kao i mi u Europi.

Nikolina Anzulović, inače profesorica hrvatskog jezika i književnosti, dvije godine živi u Narobiju, gdje radi za jednu špeditersku kompaniju. Kaže da joj se život u Nairobiju u nije značajno promijenio, barem što se posla tiče.

"Radim u vrlo dinamičnom sektoru logistike i špedicije, u globalnoj kompaniji specijaliziranoj za međunarodne selidbe. Kako je Nairobi središte brojnih UN-ovih institucija, veleposlanstava i raznih stranih tvrtki, mnoštvo diplomata i njihovih obitelji te stranaca često sele iz Kenije ili u Keniju nakon što im istekne ili počne mandat. Otkako je Covid 19 službeno prisutan u Keniji, zahtjevi za selidbe su se povećali, što je postalo iznimno stresno jer je trebalo organizirati velik broj selibi, posebno kad je vlada obznanila da će od 25. ožujka Kenija zaustaviti sve međunarodne i lokalne letove, ali teret još uvijek uspijevamo poslati, većinom kontejnerima, morskim putem", govori Nikolina.

Ona još uvijek odlazi na posao gdje su svi s maskama i nastoje držati udaljenost od metar i pol jedni od drugih, a na ulazu u ured svim zaposlenicima mjere temperaturu.

"Iako nastojimo minimalizirati kontake s klijentima, po potrebi i dalje odlazim u njihove rezidencije kako bih napravila procjenu volumena namještaja koji treba poslati, čim se otvori aerodrom - naravno maska i rukavice su postali obvezan pribor."

"Slična procedura uobičajena je na ulazu u trgovačke centre koji rade skraćeno jer nam je uveden policijski sat od 19h do 05h idućeg dana kao i restrikcija kretanja, ne može se ni ući ni izaći iz Nairobija", opisuje.

Disciplinirani Kenijci

Svi klubovi, kina, teretane i saloni su zatvoreni, a restorani i kafići su otvoreni za preuzimanje hrane i dostave, kaže Nikolina koja čezne za odlascima na kavu i na druženja s prijateljima.

"Ono što me iznenadilo je disciplina Kenijaca koji inače ne vole ni naredbe ni ograničenja, baš poput nas Hrvata, i uvijek će pronaći način da prekrše pravila (posebno u prometu, gdje se pravila uopće ne poštuju). Međutim u ovoj epidemiji, svi redom nose maske, čak i dok su sami u automoblima. Ako vas policija zaustavi bez maske platit ćete novčanu kaznu, a riskirate i kaznu zatvora. Također se poštuje i odluka o maksimalno dvoje ljudi u osobnim automobilima i taksijima", napominje.

Balkan Grill House u Nairobiju

Stanislav Kaleb iz Metkovića, pak, u Keniji živi i radi već sedam godina, a oženjen je Kenijkom, Gladys. Radi u trenutno vodećoj sportskoj kladionici na poziciji glavnoga za kvote i utakmice (head of gaming operations), a svoj posao opisuje kao "nešto kao glavni bookmaker i savjetnik za marketing".

"Vlasnik sam i fast food restorana koji prodaje našu hranu s Balkana (pljeskavice, ćevape, burek) - Balkan Grill House.

"Moj način života se dosta promijenio u odnosu na razdoblje prije virusa, može se reći da je daleko manje stresan, ali i dosta jeftiniji jer se uštedi dosta novca zbog neizlaženja navečer s društvom, ali je i jako dosadan jer nisam navikao na dan bez stresa i na spor tempo."

"Prvi put nakon pet godina ne znam što ću sa sobom (kad si na visokoj poziciji u kladionici nema odmora), kako popuniti dan. Radim od kuće svaki dan, ali obujam posla se ne može usporediti s onim kad se igraju sve nogometne lige", govori.

Život u doba virusa kalebu olakšava što mu u blizini stanuju još neki Hrvati, pa se druže, a nastoje i svaki dan prošetati po namirnice. "Inače, na javnim površinama, na ulici, šoping centru, čak i u uberu i u osobnom autu, maska za lice je obavezna. Manje više sve radi do 17 sati jer u 19 sati počinje policijski sat koji traje do 5 ujutro svaki dan. To vrijeme popunimo filmovima", govori Kaleb i ističe da je internet u Nairobiju vrhunsk - "bolji nego u mojem Metkoviću, brži i stabilniji".

"Nešto popijemo u jednom od stanova gdje žive naši ljudi i na spavanje. I ujutro sve ispočetka", kaže na kraju Metkovčanin Kaleb.