Ugledni profesor s Fakulteta političkih znanosti, Dejan Jović, je na svom Facebook profilu napisao objavu u kojoj je otkrio kakvu je snažnu poruku poslao svojim studentima.
Njegov status prenosimo u cijelosti:
"Svojim studentima sam u četvrtak, objavljujući da se nastava prekida na neko vrijeme, rekao: "Nema predavanja, ali imat ćete priliku živjeti u jednoj vrsti društvenog laboratorija, u kojem ćete i sami vidjeti kako se ponašaju države i ljudi u izvanrednom stanju, bilo ono proglašeno u formalnom smislu ili ne."
Vidjet će u stvarnosti, naime, jesu li doista ljudi u situaciji kad se bore za ograničene resurse skloni postati vukovi (kao što tvrde "realisti", koji svoje pozicije grade na pesimističkom pogledu na ljudsku prirodu) ili su uglavnom skloni surađivati, biti brižni jedni prema drugima, solidarni (kako tvrde "liberali", vjerujući u ljudski razum i obrazovanje, koje ljude čini ipak bitno različitima od vukova)?
Jesu li spremni žrtvovati slobodu - i koliko slobode, do koje granice - za opstanak i sigurnost? Ili će zaključiti da opstanak i sigurnost bez slobode nemaju mnogo smisla?
Vidjet će i u čemu je stvarna moć države, i kako se zapravo događa proces sekuritizacije. Testirat će u stvarnosti, dakle, i teorije o suverenitetu, i ideje o "slaboj" (ili čak i "propaloj") državi, i teorije sigurnosti, o kojima su čitali i diskutirali na predmetima iz političke teorije, međunarodnih odnosa i sigurnosnih studija.
Vidjet će i da u suvremenom svijetu moć države nije samo - ili čak i nije prvenstveno - vezana uz oružje i državnu sigurnost (koju sada, valjda da bi se prikrio njen karakter nazivamo domovinskom ili nacionalnom sigurnošću) nego ovisi i o snazi i efikasnosti drugih segmenata sigurnosnog sustava, kao što su sustav zdravstvenog i životnog osiguranja. Isto bi se moglo reći i za opasnosti koje bi nastupile u sferi podrivanja financijskog sustava, virusima također ali u cyber-prostoru.
Sve je to dio sigurnosti - i ništa od toga nije više ograničeno na unutar-državno. Niti se protiv ijedne od tih prijetnji možemo boriti puškama, bombama, zrakoplovima ili raketama. Prijetnje su globalne, često nevidljive, a opet potencijalno vrlo opasne. Tretirati sigurnosni sustav samo kroz kupovinu oružja ili zapošljavanje policajaca i vojnika, znači koncentrirati se samo na neke prijetnje, a zanemariti druge. Moji studenti - posebno oni ambiciozniji - to znaju, jer su o tome čitali u stručnoj literaturi. No, šira javnost će možda biti iznenađena. Pitanje je i da li "domovinska sigurnost", toliko propagirana u političkom diskursu, uključuje dovoljno ne-vojnih komponenata obrane od prijetnji - da bi bila funkcionalna i korisna u situaciji stvarne prijetnje.
Politologija izvanredne situacije koja je (situacija) došla - kao i ranije - iznenada, neočekivano, fokusirat će se i na pitanje - koje pouke izvući iz ove krize. Odgovori će biti vrlo različiti - i dijelom ovisni o interesima, idejama i identitetima onih koji odgovaraju na to pitanje. U društvenim znanostima i humanistici nema "točnih" i "netočnih" odgovora ni na jedno pitanje, pa tako ni na ovo. Postoje, međutim, dobro obrazloženi i površni odgovori - oni koji dolaze iz sfere političke propagande i oni koji uzimaju u obzir složenost pojava o kojima govore.
Iako već vidimo da se suverenisti spremaju da ovu krizu predstave kao dokaz da je globalizacija propala, da je ona opasnost i prijetnja za sigurnost ljudi i država, liberali i globalisti izvući će iz istih činjenica vrlo različit, suprotan argument. Naime, upozorit će da se nijedna država ne može nikakvim suverenističkim mjerama zaštititi od pandemije, dakle od globalnih prijetnji. Da nijedna ne može biti funkcionalna bez suradnje s drugima i bez stvaranja mnogo snažnijih GLOBALNIH institucija koje će surađivati pri suprostavljanju globalnim problemima.
Što se mene tiče, suverenisti koji misle da se nacionalne države mogu same izboriti s problemima kao što su pandemije, klimatske promjene, nuklearne katastrofe i sl. - prodaju maglu. Protivnik nam je svima zajednički, on je globalan - i samo ga na globalnoj razini možemo zaustaviti. Države imaju odgovornost prema svojim građanima - da ih štite od unutarnjih i vanjskih prijetnji. Neke to čine bolje, druge lošije. Ali, konačna pobjeda ne može se postići zatvaranjima samo u svoje resurse, jer su oni u slučajevima globalnih prijetnji uvijek nedovoljni. Ova kriza treba stoga povećati a ne smanjiti globalnu suradnju. Treba je iskoristiti da se potaknu a ne obustave procesi globalizacije. Virus ne zna za granice - on ugrožava sve. Zajednički, globalni odgovor na njega - kroz povećanu suradnju svih segmenata sigurnosnog sustava i svih država - jest najbolji odgovor na tu zajedničku prijetnju.
Nesreće ujedinjuju nekadašnje protivnike, posebno kad ih zajednički pogode. Tako treba biti i sada, s ovom zajedničkom nesrećom."
