''Sestro, zovu me moji mama i tata, idem njima gore, neću ja preživjeti'', ova rečenica je rasplakala i glavnu sestru Hitnog prijema Zavoda za infektologiju. Nakupile su se oči suzama, maska i vizir kriju osjećaje, ali pronalazi snagu u sebi i pronalazi riječi utjehe.
''Nije još vrijeme, mole se gore za tebe, da ostaneš još ovdje'', prepričava za Dalmatinski portalŽeljka Laco, prva među jednakima Hitnog prijema KBC-a Split.
Srce joj je veliko jer evo deseti dan Milan S. se oporavlja od koronavirusa, na kisiku je, ali ide na bolje.
Taj dan kada je primljen u težem stanju, Laco je mijenjala sestru s odjela.
Ovo je samo jedna u nizu priča koje proživljavaju sestre i liječnici Klinike za infektologiju.
Željana Milovčić ne može zaboraviti pacijenta mlađe životne dobi koji je teško disao. Anesteziolog je dolazio za posljednju odluku o respiratoru.
''Čitao je Bibliju i borio se za zrak. Oprostio se s obitelji, javio da će biti priključen na respirator. To je bilo posljednji put da su se čuli'', kazala je.
Nije se izvukao.
Teško je i sa strane gledati kako izgleda ta prva crta bojišta u Covid ratu, na Hitnom prijemu Zavoda za infektologiju. Tri sestre, tri liječnika i tehničari u smjeni te kroz jutro uz pomoć glavne sestre pregledali su svakog, baš svakog hospitaliziranog bolesnika, kao i one koji mogu nastaviti liječenje doma, ali su pregledani na Hitnom prijemu jer ih je liječnik uputio.
Nema stajanja, doslovce se pada s nogu, ali ritam ne popušta.
Na Zavodu za hitnu medicinu djelatnici nisu u Covid odijelima. Maske, vizir i rukavice su zaštitna oprema, a dnevno se stotine pacijenata obradi.
''Zvuči okrutno kada kažemo da je svakodnevica izgubiti pacijenta, nemamo u tom trenutku vremena proći bol jer moramo nastaviti dalje. Reanimiramo, intubiramo, shvaćamo da je saturacija (zasićenost kisikom, op.a.) niska, vidimo da ga gubimo. Daješ sve od sebe, a nije dovoljno, čovjek umire, užasno neopisiv osjećaj. Kad dođeš kući vraćaš film i shvatiš sav užas'' opisuje Željana Milovčić.
Pod stresom pod kojim rade zanemaruju svoje stanje.
''Obradimo' 130 ljudi dnevno, dođemo doma prazni, a mozak radi sto na sat. Vrtiš film jesi li sve napravio. Pomisliš na pacijenta koji je došao u teškom stanju, zoveš kolegice s odjela da vidiš kako je'', govori Milovčić.
Jedan od najgorih osjećaja je, kažu, pacijentu kada sazna da mora na respirator.
''Pri svijesti odlaziš u neizvjestan ishod. Uspavljuju vas, a vi ne znate hoćete li dobiti bitku i je li zadnji telefonski poziv zaista bio oproštaj'' dodala je Milovčić.
Boli je kada se priča da je Covid izmišljotina, a posebno joj je teško slušati komentare da se radi o ''starijim ljudima koji bi ionako umrli'', piše Dalmatinski portal.