Krenuli smo u treću fazu ublažavanja mjera - otvoreni su kafići, otvorit će se uskoro i teretane za sve one koji nisu odlučili vježbati kod kuće, otvaraju se polako i granice, ne trebaju nam e-propusnice...
S druge strane, već danima slušamo kako smo se "previše opustili": sve manje ljudi nosi maske, sve manje građana dezinficira ruke, ljubimo se i grlimo gdje god stignemo, kišemo i kašljemo jedni u druge... Kao da se nikada ništa nije dogodilo i kao da se zaraza neće više vratiti.
Vjerojatno će se mjere socijalne udaljenosti zadržati i dalje, kao što ćemo još godinama strahovati od nove izolacije zbog Covida-19 ili neke druge mutacije koronavirusa. Sve to navodi nas na pitanje: ''Koliko dugo će nam 'novo normalno' biti normalno?''
Prije smo kave ispijali u najvećim gužvama, tražeći i najmanje mjesta samo da popijemo kavu na špici...
(PIXSELL)
...A sada se s vlastitim partnerom/partnericom moramo pridržavati pravila o ''dva metra udaljenosti'' makar sjedimo za istim stolom...
(Pavletic/PIXSELL)
Puni su bili klubovi, koncerti, nitko nije mario hoće li kome (slučajno) pljucnuti u čašu na milimetar udaljenosti, a sada stojimo u redovima ispred trgovina i ljekarni u nadi da nas nitko neće niti okrznuti...
(Habljak/PIXSELL)
(PIXSELL)
Našminkana, vedra lica zamijenile su bolničke maske - gledamo tko ima onu skuplju (taj je vjerojatno više podložan zarazi pa je bolje biti što dalje od njega)....
(Anic/PIXSELL)
...A umjesto nakita na rukama još ćemo dugo nositi gumene rukavice s kojima se ne usudimo ništa ni taknuti, kamoli primiti.
(PIXSELL)
Koliko dugo ćemo izlaziti iz javnog prijevoza s istom
mišlju: ''Samo da me nitko nije zarazio, samo da me nitko nije
zarazio?'' Koliko dugo ćemo još iz dana u dan pratiti
istraživanja vezana uz Covid-19
i koliko ćemo dugo još živjeti - u neznanju? Ne znamo,
čini se ono osnovno: da se jednostavno, ako već nismo dosad,
moramo prilagoditi situaciji koja će, po svemu sudeći,
potrajati.
