Krenuli smo u treću fazu ublažavanja mjera - otvoreni su kafići, otvorit će se uskoro i teretane za sve one koji nisu odlučili vježbati kod kuće, otvaraju se polako i granice, ne trebaju nam e-propusnice...

S druge strane, već danima slušamo kako smo se "previše opustili": sve manje ljudi nosi maske, sve manje građana dezinficira ruke, ljubimo se i grlimo gdje god stignemo, kišemo i kašljemo jedni u druge... Kao da se nikada ništa nije dogodilo i kao da se zaraza neće više vratiti. 

Vjerojatno će se mjere socijalne udaljenosti zadržati i dalje, kao što ćemo još godinama strahovati od nove izolacije zbog Covida-19 ili neke druge mutacije koronavirusa. Sve to navodi nas na pitanje: ''Koliko dugo će nam 'novo normalno' biti normalno?''

Prije smo kave ispijali u najvećim gužvama, tražeći i najmanje mjesta samo da popijemo kavu na špici...

(PIXSELL)

...A sada se s vlastitim partnerom/partnericom moramo pridržavati pravila o ''dva metra udaljenosti'' makar sjedimo za istim stolom...

(Pavletic/PIXSELL)

Puni su bili klubovi, koncerti, nitko nije mario hoće li kome (slučajno) pljucnuti u čašu na milimetar udaljenosti, a sada stojimo u redovima ispred trgovina i ljekarni u nadi da nas nitko neće niti okrznuti...

(Habljak/PIXSELL)

(PIXSELL)

Našminkana, vedra lica zamijenile su bolničke maske - gledamo tko ima onu skuplju (taj je vjerojatno više podložan zarazi pa je bolje biti što dalje od njega)....

(Anic/PIXSELL) 

...A umjesto nakita na rukama još ćemo dugo nositi gumene rukavice s kojima se ne usudimo ništa ni taknuti, kamoli primiti.

(PIXSELL)

​Koliko dugo ćemo izlaziti iz javnog prijevoza s istom mišlju: ''Samo da me nitko nije zarazio, samo da me nitko nije zarazio?'' Koliko dugo ćemo još iz dana u dan pratiti istraživanja vezana uz  Covid-19 i koliko ćemo dugo još živjeti - u neznanju? Ne znamo, čini se ono osnovno: da se jednostavno, ako već nismo dosad, moramo prilagoditi situaciji koja će, po svemu sudeći, potrajati.