Nakon što u našem serijalu Hrvati u svijetu u doba korone posjetili brojne zemlje na više kontinenata, došao je red i na Afriku i malu zajednicu Hrvata koji tamo žive. Za RTL.hr javio se prvo Marko Tomičić iz Zaprešića koji u Keniji radi uglavnom kao voditelj međunarodnih razvojnih projekata, ponajviše s UN-om i nevladinim organizacijama, ali i privatnim sektorom, te nekolicina drugih hrvatskih građana koji su dom pronašli u toj afričkoj zemlji o čijim ćete iskustvima čitati u nekom od idućih nastavaka.
Marko je studirao na Oxfordu te je živio diljem Europe te u SAD-u prije nego se skrasio u Keniji, gdje se i oženio. Pandemija je na njegov posao, kaže, utjecala ponajviše zbog drugačije organizacije posla iako je i prije pandemije uglavnom radio od kuće.
Daleko mu je najveća promjena grad u kojem živi. "Nairobi je zloglasan po loše organiziranom prometu koji se temelji na starim i trošnim cestama, s ogromnim gužvama u gotovo svako doba dana. Vidjeti ga ovakvog, u najboljem slučaju poluprazanog je nadrealno. S druge strane, manje je dima, pa su i šetnje i jogging daleko veće zadovoljstvo."
Afrika je idealna za rasplamsavanje epidemije
Marko Tomičić i supruga Vivian
"Afrika je obićno u zapećku globalnih zbivanja i tamošnja događanja nisu interesantna široj javnosti, ali ipak je u slučaju pošasti koronavirusa ovih dana redovito prisutna u svjetskim medijima. Razlog tome su njezina veličina, brojno stanovništvo od skoro milijardu i pol ljudi, nedovoljno kvalitetni javni sustavi, posebice slabi zdravstveni sustavi, te vlade ogrezle u korupciju, što Afriku čini "idealnim" kontekstom za rasplamsavanje epidemije", opisuje, no dodaje da stvari ipak nisu tako jednostavne.
"U ovom trenutku, Afrika je još uvijek kontinent s najmanjim brojem kako pozitivnih, tako i smrtnih slučajeva, a većina afričkih vlada iznenađujuće je brzo reagirala, vjerojatno zbog bolnih iskustava s epidemijama, primjerice AIDS-a i ebole. Naime, većina afričkih vlada ubrzo nakon pojave prvih slučajeva na kontinentu, zatvorila je svoje zračne luke za međunarodne letove. Sve su zatvorile svoje granice, a neke, poput primjerice Ugande, proglasile su i potpunu zabranu izlaska građana iz njihovih domova", objašnjava nam Tomičić.
Nema izlaska ni ulaska u grad
"Kenija je međunarodne letove zabranila desetak dana dana nakon registracije prvog slučaja (13. ožujka). Umjesto opće zabrane izlaska, proglašen je policijski sat od 19 do 5 sati ujutro. Sad više nitko bez posebne dozvole ne može izaći iz Nairobija ili ući u njega, a tako je s još nekoliko okruga u zemlji. Vlada upozorava da će, ako se ne budu poštivale mjere društvenog udaljavanja, uvesti potpuni lockdown", govori nam Marko i ističe da su na cijelom kontinentu zdravstveni sustavi iznimno slabi i u velikoj mjeri nefunkcionalni tako da je prevencija daleko najbolji pristup.
U Keniji su službeno zabilježena 374 slučaja koronovirusa, od čega 16 sa smrtnim ishodom. Tako mali broj slučajeva ne bi trebao zavaravati, ističe Marko. "Naime, domaći i strani zdravstveni stručnjaci upozoravaju da bi situacija mogla poprimiti poprilično strašne obrise ako se virus proširi po selima i slamovima ove zemlje s otprilike 50 milijuna stanovnika. Ono što budi određeni optimizam je činjenica da su afričke nacije, pa tako i kenijska, vrlo mlade te time i puno ljudi ne spada u rizične skupine. Oko 93% kenijske populacije mlađe je od 55 godina, što je neusporedivo s Lombardijom, Kastiljom ili New Yorkom."
- Hrvatica iz Njemačke za RTL.hr: 'Teško je do WC papira, ali država skrbi za nas, osjećam se sigurno'
Brutalnost policije
Policijski sat u Keniji na snazi je od 27. ožujka. Tog dana policijske snage širom zemlje brutalno su se obračunale s kršiteljima naredbe da svi moraju biti u svojim domovima do 19 sati. Snimke i slike policijske brutalnosti obišle su svijet, a predsjednik Uhuru Kenyatta nekoliko dana kasnije se javno ispričao te kazao da policija ima dužnost pomoći Kenijcima, a ne napadati ih. Gorak je okus ipak ostao, ali i strah kod širih društvenih slojeva", prisjeća se Marko.
"Jedan od najvećih problema Afrika je struktura radno sposobnog stanovništva. Naime, poput većine afričkih zemalja i Kenija ima vrlo značajan udio 'neformalne ekonomije', što znači da su ljudi službeno nezaposleni, ali se snalaze svakodnevnim radom 'na crno'. Neke su procjene da tako preživljava i više od 80 posto stanovništva. U takvom je kontekstu vrlo teško, a mnogi analitičari tvrde i nemoguće, sve te ljude koji žive “od danas do sutra” zadržati u njihovim domovima. Glad i neimaština jednako su opasne za afričke zemlje kao i koronavirus", govori Marko Tomičić koji objašnjava i da je to vjerojatno i razlog što se kenijska vlada ipak još nije odlučila za potpuni lockdown. Nemali je broj onih koji smatraju da bi takva vladina politika mogla dovesti i do većih nemira širom zemlje.
Kina je najveći donator i ulagač
"S obzirom na velik broj nedaća koje ovaj kontinent redovito pogađaju, Afrikancima je svojstveno svojevrsno mirenje sa sudbinom, ali i duhoviti pristupi nerijetko teškoj stvarnosti. Kenija spada u slobodnije države na kontinentu u kojoj se stanovnici redovito šale na racun svojih i stranih političara te drugih javnih osoba. Osim toga, u Keniji su česte teorije zavjere ili optužbe za nekompetentnost državnih službi.
Mnogi Kenijci nacionalnoj vladi zamjeraju da nije dovoljno rano zabranila dolaske zrakoplova iz Kine, čime je, tvrdi se, direktno ugrozila zdravlje domaćeg stanovništva.
S druge strane, poznato je da je Kina jedan od najvećih davatelja razvojne pomoći i ulagača na afričkom kontinentu pa je spora reakcija zasigurno i rezultat promišljanja o važnosti dugoročnih odnosa Kenije i Kine."
- Mlada Hrvatica zapela u Vijetnamu javila se za RTL.hr: 'Za bijeg iz karantene ovdje se ide u zatvor'
Prava slika nejednakosti
Inače, lockdown otkriva pravu sliku nejednakosti u kenijskom društvu. S jedne strane, tu je bogatiji srednji sloj ljudi (te iznimno bogati pojedinci i obitelji) kojima nije posebno teško ostati u svojim domovima, posebice u većim gradovima. Nairobi i nekolicina drugih gradova ima dobro razvijenu mrežu online opskrbe svime potrebnim za kućanstvo.
Primjerice, neke osnovne živežne namirnice, poput kruha, mlijeka, rajčica, luka ili kuhinjskih i toaletnih potrepština u Nairobiju vma mogu biti dostavljeni i unutar sat i pol. Osim toga, u Keniji je jako dobro osmišljen sustav elektronskog gotovinskog plaćanja - mpesa - koja omogućuje da se gotove sve transakcije u načelu mogu izvesti na taj način.
Na poziv kenijske vlade, većina banaka te davatelji mpesa usluge privremeno su obustavili naplatu transakcija putem mpese. Za ovu prvu skupinu stanovništva ta cijena i nije bila previsoka.
Stampedo pri dijeljenju hrane u slamu
S druge strane, pak, ogroman broj stanovnika i prije pandemije koronavirusa živio je jako teško. Riječ je prije svega o stanovništvu u gradskim slamovima u kojima žive milijuni ljudi širom Kenije. Ti ljudi primorani su zarađivati novac na dnevnoj bazi te bi za njih potpuni lockdown bio najveća moguća katastrofa.
U drugom najvećem slamu u Africi, Kiberi u Nairobiju, prije nekoliko dana desetine ljudi su ozlijeđeni u stampedu koji je uslijedio nakon dolaska kamiona s hranom.
Zbog opasnosti od ponavljanj takvih situacija, vlada je zabranila direktno dijeljenje humanitarne pomoći što pak znači da se velik broj ljudi nalazi u začaranom krugu - od potrebe da izađu van, preko vrlo ograničenih mogućnosti zarade u aktualnoj situaciji do nemogućnosti da im se pomoć dostavi direktno. A spomenuta mpesa za mnoge od njih tek je avangarda. Naime, većina transakcija na neformalnom tržištu odvija se gotovinskim plaćanjem usprkos olakšavajucim mjerama koje su uvele banke i davatelji usluga negotovinskog plaćanja.
Bijeg na selo
O tome koliko je materijalna situacija u takvim urbanim naseljima teška, mnogo govori podatak da su na tisuće stanovnika urbanih sredina, dok je to još bilo moguće, napustile gradove i otišle svojim obiteljima na selo.
Naime, strah od širenja virusa u selima je ogromna, ali život je tamo ipak mnogo jeftiniji, pogotovo hrana, a i osjećaj bliskosti s njihovim obiteljima ljudima mnogo znači.
Slično zdravstvenom sustavu, sustav javnog prijevoza u europskom smislu u Keniji ne postoji. Javni prijevoz ovdje je u privatnim rukama, a nudi iznimno lošu kvalitetu prijevoza te potencijalno veliku opasnost za putnike. Naime, prijevoz se uglavnom obavlja kombijima (s otprilike 14 sjedišta), a u Nairobiju i autobusima. Ipak, zbog mjera društvenog udaljavanja i taj je sustav u kolapsu te matatu vozila (naziv za kombije) smiju primiti tek do osam putnika. Cijena je time značajno narasla pa je i to postalo preskupo za mnoge žitelje grada.
Alternativa su motocikli - boda boda (a u nekim gradovima i motorne rikše poznate iz Indije - tuk-tuk) koji su notorni po svojoj nesigurnosti ili barem osjećaju nesigurnosti koji imate dok se njima vozite. Uber i druge taksi aplikacije, te sami taksiji, za siromašnije skupine i društvu također su nedostupni.
Nepovjerenje u vlasti, siromaštvo, korupcija i sumnjiva tajnovitost
Sve opisano ukazuje na to da su policijski sat te samoizolacija kod kuće, ionako psihički zahtjevni, jos i puno veci problem za siromasnije stanovnistvo. Uz to, nepovjerenje gradjana u politicku vlast je ogromno. I dok je pocetkom desetljeca vladao kakav takav optmizam zbog izglasavanja novog ustava 2010-te godine te mnogih zakonodavnih promjena koje su uslijedile, izostanak kvalitetnih politika, jos slabija implementacija postojecih te razgranata korupcija učinile su da Kenijci vlastima ne vjeruju niti kada im one nude službene podatke.
Primjerice, krizni stožer za borbu protiv pandemije, kojem je na čelu aktualni ministar zdravstva, svakog dana objavljuje podatke o novim slučajevima, broju umrlih i mjerama koje se poduzimaju. Bez poznavanja konteksta, sve djeluje prilično uređeno, a zasad maleni brojevi dodatno pojačavaju taj dojam. No, s obzirom na opisano stanje i razinu povjerenja u institucije, čak i neki uspjesi u javnosti se tumače tek kao vladini PR potezi.
Prije desetak dana tako je organizirana video konferencija s prvo dvoje ozdravljenih pacijenata - dvoje mladih ljudi - s predsjednikom države, a s kojima je u istoj sobi bio i ministar zdravstva. Usprkos njihovom uspješnom oporavku, društveni mrežama brzo su se proširile različite teorije o pravom stanju zdravstvenih ustanova koje skrbe za bolesnike, o kvaliteti mjera zdravstvene zaštite, o odnosu prema pacijentima i njihovom pravom stanju, o negativnoj ulozi države i represivnog aparata, itd. Svemu tome ne ide u prilog prilična i javnosti sumnjiva tajnovitost pacijenata u samim ustanovama te onih koji su pušteni nakon oporavka.
