Kao i posljednje 33 godine Robert Kovačević i sada nosi poštu. Omeli smo ga, naravno sa sigurne udaljenosti, da nam kaže kako je raditi dok vani vreba korona, a on kaže: ''Imamo rukavice, zaštitne maske, imamo dezinfekcijska sredstva, stalno smo u stvari zaštićeni''.
VEZANE VIJESTI
Pitamo ga kako ljudi reagiraju kada ga vide? ''A jedni kažu
što hodate okolo, drugi - baš vas čekamo''. Ima i manje
posla, radi svaki drugi dan, a da bi smanjio kontakt s ljudima,
više ne treba tražiti njihove potpise: ''Da, ako stranka dozvoli
da se ostavi ili ubaci negdje, onda ne. A inače se piše C-19.
Sada radimo jedan dan da, jedan ne. Radimo više preko portafona,
kroz prozore, što god da smanjimo kontakte''.
Obavezna dezinfekcija za sve koji ulaze, zaštitne pregrade na
šalterima. No vjerojatno najveći razlog zašto poslovnica HPB-a
izgleda kao grad duhova jest jer umirovljenici ne trebaju
mirovinu podizati na šalterima. Radi se samo u jednoj smjeni,
poštuje se razmak, a Jelena Maleć
Đekanović, direktorica poslovnice HPB-a, ističe:
''Zahvaljujem i našim klijentima, koji su svjesni i savjesni
i drže se svih preporuka. I također svim djelatnicima koji su
izvrsni u ovoj situaciji, jaki, snažni i na pomoći i zajedno
možemo zaista sve''.
Nikome nije jednostavno, ali posebno je teško tetama na kioscima.
Tamo kupuju svi, svaki dan, a ništa od toga - priznajmo - nije
neophodno. Dok smo pripremali ovu priču javila nam se gospođa
koja radi u jednom kiosku. Nije htjela javno otkriti svoj
identitet, ali nam je htjela ispričati u kakvim uvjetima mora
raditi: ''Od kada je država zatvorila ugostiteljske objekte mi u
kioscima radimo bez sanitarnog čvora i bez mogućnosti osnovne
higijene - pranja ruku. To je u ovoj situaciji
nevjerojatno''.
Rade i tvornice, poput Eurocablea jer kablovi se ne mogu
proizvoditi od doma. I tu su na snazi mjere opreza, a zbog
mogućnosti zaraze, kolege iz drugih smjena nisu vidjeli već dv
tjedna. Željko Tončić, voditelj smjene u tvornici kaže: ''Nije
nam svejedno, ali moramo raditi. Koristimo maske, rukavice,
dezinfekcijska sredstva, dezinficiraju se linije, ruke, ljudi
drže razmak''. Na pitanje koliko dezinficijensa troše - ne znaju
odgovor: ''Puno, puno, ljudima su ruke već ispucale koliko se
mažemo'.
Tu su i novinari i novinarke. Svaki dan izlazimo na teren,
izvještavamo o ovoj krizi, no pritom naravno pazimo na sebe i
svoje sugovornike. RTL-ova reporterka Leona
Šiljeg objašnjava: ''Mi na RTL-u podijeljeni smo u 2
tima, timovi se ne miješaju, one dane kada radimo slušamo sve
upute Stožera, dezinficiramo ruke, držimo razmak od sugovornika.
Novinarstvo je uvijek važno, ali u ovim danima, odnosno sada već
skoro i mjesecima donosimo sve važne informacije građanima, svaki
dan''.
Raditi i izlagati se svaki dan u ovim uvjetima je teško, no ne
može baš sve stati. Zbog ovih ljudi možemo zadržati barem neke od
stvari koje smo imali prije.