Kako funkcioniraju čipovi na tim vrećama za smeće koje spominjete da ćete uvesti i tko vrši nadzor nad kućanstvom i brine o razvrstavanju smeća? Nije sigurno da ćemo uvesti takav sustav, razmatramo razne varijante koje postoje u drugim državama da bismo našli najbolju u ekološkom i ekonomskom smislu. Uvođenje takvog sustava, naravno, košta, a ovo je samo jedan od prijedloga. Radi se o sustavu vreća, gdje se odvoz otpada naplaćuje temeljem volumena. Kako bi se omogućio nadzor, prijedlog je da svaka ima barkod ili čip, ili nešto po čemu će se znati identitet korisnika odvoza otpada. Temeljem štih proba na odlagalištima, vidjelo bi se prikupljaju li građani doista selektivno taj otpad i kakav je sadržaj.
http://www.youtube-nocookie.com/v/hEvtBUB722E?version=3&hl=en_USSnimio i montirao Franjo Tot
Gdje bi ih građani nabavljali? To bi bilo riješeno preko komunalnih poduzeća. Ona već sada u velikom dijelu Hrvatske imaju kodove koji pripadaju njihovim korisnicima. Broj korisnika na računu bi trebao biti na vreći i poduzeća bi zajedno s računom trebala slati i određeni broj vreća, temeljem toga kako je organiziran odvoz otpada u određenoj jedinici lokalne samouprave i kojom dinamikom se odvozi otpad.
Kako biste spriječili situaciju da netko smeće natrpa u PVC vrećicu koju je sad donio iz trgovine i baci je u kontejner? Strogim kaznama, uz pomoć komunalnih redara.
Kako ćete znati tko je to bacio? Pa postoji mogućnost da se sustavom nadzora, određenih kamera i slično, u kontejnerima za biološki i iskoristivi otpad provjerava pokušava li netko utrpati i otpad koji tamo ne pripada.
Pa postoji mogućnost da se sustavom nadzora, određenih kamera i slično, u kontejnerima za biološki i iskoristivi otpad provjerava pokušava li netko utrpati i otpad koji tamo ne pripada. Kamere tamo, a komunalno redarstvo bi dobilo znatno veće ovlasti u smislu kazni i trenutne naplate ljudima koji ne poštuju zakon. Znači, kamere? Kamere tamo, a komunalno redarstvo bi dobilo znatno veće ovlasti u smislu kazni i trenutne naplate ljudima koji ne poštuju zakon.
Ne mislite da će to izazvati velike probleme? Priča o Big Brotheru je počela s nadzornim kamerama na parkiralištima, gdje se čuva imovina. Nije poanta u strogom nadzoru, kamerama i snimanju. Ja ne želim polaziti od teze da su građani skloni nepoštivanju zakona. Mislim da se radi o promjeni navika i ako je većina država u Europi uspjela uvesti takav sustav i on funkcionira uspješno... Pa, evo, svi se mi volimo smatrati dijelom uljuđene Europe, a sad ćemo imati priliku to i dokazati svojim primjerom, da možemo napraviti taj napor i selektirati otpad.
To bi bilo sjajno, ali koliko to košta? Čipovi, trebat će gomila kontejnera. Kada se počela naplaćivati PET ambalaža, nestao je velik dio kontejnera za plastiku, koja je najproblematičniji otpad iz kućanstava. Ne mogu sada govoriti o brojkama. Razmišljamo o raznim modelima i izabrat ćemo najodrživiji. Činjenica je da standardi zaštite okoliša koštaju, ali oni su ujedno i prilika za jedan bolji gospodarski razvoj, jer vi morate tretirati otpad kao gospodarsku sirovinu. Nažalost, nalazimo se u vremenu kada će resursi i klimatske promjene biti najveći problemi i direktno će se odražavati na gospodarsku situaciju u svijetu. Doslovno je suludo da neka država taj resurs ne koristi, kao jedan način za zapošljavanje i pokretanje zelenih industrija.
http://www.youtube-nocookie.com/v/7u_bVrwNGUI?version=3&hl=en_USSnimio i montirao Franjo Tot
Pretpostavljam da to znači da Vlada ima strategiju da smeće krene tretirati kao sirovinu. Za to su nam potrebne firme koje će moći proizvesti gorivo od biootpada, reciklirati plastiku, činiti je iskoristivom i slično. Hoće li država investirati u to, hoće li se ići na javno privatno partnerstvo...? Jedinice lokalne samouprave će vjerojatno – naglašavam vjerojatno, jer tek radimo na zakonu o otpadu – dobiti rokove u kojima će morati uvesti sustav primarne selekcije otpada u kućanstvima, a to se ne može preko noći. Naravno da ćemo moći računati i na sredstva iz Europske unije. Što se tiče neiskoristivog otpada, tu postoje firme koje ga odvoze i nije ga potrebno dodatno nadograđivati. Biootpad bi išao na kompostane, a ostali iskoristivi otpad bi se mogao regulirati kroz komunalna poduzeća koja bi se osposobila za tu vrstu djelatnosti, ili će oni imati mogućnost putem JPP-a to regulirati s tvrtkama koje imaju dozvolu ministarstva za te djelatnosti.
To je relativno lako napraviti u gradu, gdje imate na desetke obitelji u jednoj zgradi, ali što je s malim mjestima gdje treba postaviti kontejnere, a kuće su raštrkane? To u velikoj mjeri poskupljuje sustav zbrinjavanja, ali razmatramo sve moguće modele. Mi tu nemamo puno izbora. Do 2018. godine imamo rok za uspostavu integriranog sustava gospodarenja otpadom. Tu je i okvirna direktiva o otpadu, koja nas obvezuje na to kako ćemo zbrinjavati posebne kategorije i tu si nećemo pomoći ako ne uvedemo selekciju otpada. U suprotnom, plaćat ćemo velike penale. Osim toga, u našem je gospodarskom interesu da to realiziramo.
Osnovni preduvjet je donošenje kvalitetnog zakona o obnovljivim izvorima energije, koji će na mudar način pokušati realizacijom tih izvora pokrenuti gospodarske subjekte, to je velika prilika za njih. Tu bi se mogla i brodogradilišta uključiti, imamo i metaloprerađivačku industriju – Končar, Đuro Đaković, da ne nabrajam. Tu se može angažirati i posrnuli građevinski sektor.O kakvim i kolikim penalima govorite? Ukoliko niste ispunili ispregovarane obveze s EU, morate plaćati velike financijske kazne. Osim ovog što sam spomenula, moramo sanirati sva nelegalna i neadekvatna postojeća odlagališta, a do 2020. godine udio biokomponente na deponijima otpada mora biti 35 posto u odnosu na 1997. godinu.
Uzmimo za primjer Jakuševac. Koliki je taj udio u njemu? Ogroman je, zato što se u Zagrebu, osim u sustavu hotela, tržnica i slično, uopće ne prikuplja biološki otpad. Postoje određeni projekti, ali biootpad je jako velik problem. Izuzetno je kvalitetna sirovina iz koje možete proizvoditi kompost i gnojivo koje je daleko bolje od kemijskih inačica fertilizanata. Možete proizvoditi i bioplin, recimo, za javni gradski prijevoz.
Što se tiče PET ambalaže, čula sam komentare koje slobodno možete nazvati 'zlonamjernim', ali ukidanje naknade za ambalažu se tumači i kao način da se vlast riješi ljudi koji kopaju po kontejnerima jer to ne izgleda lijepo. Vezani su i za činjenicu da je trošak uvođenja naknade za PET ambalažu pao na građane povišenjem cijena proizvoda. Činjenica je da se, nažalost, ovaj važan instrument pretvorio u instrument socijalne politike. To nije normalno. Naravno da to nema apsolutno nikakve veze s tim da bi se Vlada htjela riješiti ljudi koji kopaju po kontejnerima, to je apsurdno. Glavni razlog zašto moramo mijenjati taj pravilnik je što je PET ambalaža od početka njegove primjene 2005. godine do danas u Fondu za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost nagomilala preko 700 milijuna kuna gubitka. I kad ljudi misle 'pa što onda', to nije 'pa što onda'. Fond je temeljni financijski instrument za provedbu politike zaštite okoliša i to nipošto nije mali novac. Sustav je posložen tako da kad bi sve funkcioniralo po pravilima, što se u principu nikada ne događa, Fond bi godišnje imao na primjeni pravilnika preko 20 milijuna kuna gubitka. To je potpuno neodrživo. Nažalost, u poslove s PET ambalažom se uvukao i kriminalni milje, zbog čega su Fond i nadležne osobe iz Fonda pod istragama. Ja ne mogu kao ministrica dopustiti da se ta situacija nastavi, a na koji će to način biti regulirano, još nismo odlučili.
Kad kažete 'kriminalni milje', na koga i što točno mislite? Nisam pravosudni organ, DORH treba odraditi svoje, ali tu se događalo svašta. Početkom primjene pravilnika imali smo situaciju da je počišćena sva ambalaža iz prethodnih razdoblja, zbog čega su nastali određeni gubici. Ali nakon toga je bilo i doza PET ambalaže iz susjednih zemalja, proizvodnja flaša koje nikad u sebi nisu imale piće zato što je povratna naknada 50 lipa, a cijena proizvodnje nešto iznad 20 lipa i naravno da su se nemoralni pojedinci na tome bogatili. Tu postoje i drugi problemi. Fond je prodavao obrađivačima tonu PET ambalaže za 50 eura, a oni, umjesto da je obrađuju, iz boce u bocu, prodavali su ju jer je na svjetskim tržištima cijena PET ambalaže bila 400 eura po toni. Tako su ostvarivali profite nauštrb hrvatskog gospodarstva i građana.
Koja je uloga Vašeg ministarstva u prebacivanju na obnovljive izvore energije? Njemačka gasi nuklearke i najavljeni su silni javni radovi, primjerice, na vjetroelektranama, zapošljavanje... Koja je naša strategija, kad ćemo ih početi oponašati? Osnovni preduvjet je donošenje kvalitetnog zakona o obnovljivim izvorima energije, koji će na mudar način pokušati realizacijom tih izvora pokrenuti gospodarske subjekte, to je velika prilika za njih.
Za koja poduzeća? Tu bi se mogla i brodogradilišta uključiti, imamo i metaloprerađivačku industriju – Končar, Đuro Đaković, da ne nabrajam. Tu se može angažirati i posrnuli građevinski sektor. To je istina, to je izuzetno velika prilika za Hrvatsku, ne samo radi zaštite okoliša, nego i pokretanja gospodarstva i otvaranja novih radnih mjesta. Hrvatskoj treba energije. Mudra energetska politika se uvijek oslanja na domaće izvore, a obnovljivi izvori su uvijek domaći. Na taj način smanjujete uvoz energije, no to neće moći biti jedini projekti koje će Vlada morati razvijati u smislu energetske politike. Naravno da ćemo ići prema ostvarivanju "megaprojekata", odnosno velikih termoelektrana od kojih ćemo dobivati potrebne količine struje i tu mora postojati jedan balansirani odnos. Što se tiče zastupljenosti obnovljive energije u Hrvatskoj, imamo 1,7 posto izvora prema europskoj metodologiji koja ne ubraja hidroelektrane.
Obvezuju nas pravila i EU i Svjetske trgovinske organizacije o jednakim pravilima igre na tržištu. Zato se i cjelokupna priča i problemi sa subvencijama brodogradnji i događaju, pa moramo biti pažljivi i paziti na koji će način država subvencionirati određene zelene projekte. Kad bismo mogli očekivati prvu vjetroturbinu, primjerice, iz Brodosplita? Što se tiče Brodosplita, nisam sigurna mogu li oni takvo nešto proizvoditi, pa ne znam. Mi imamo vjetroturbine iz Končara koje se instaliraju u jednom ili dva vjetroparka i nadam se da će kroz te projekte steći potrebne reference i da će moći konkurirati već etabliranim proizvođačima.
Koliko nam u smislu takve jedne strategije šteti što zatvaramo željezare, odnosno crpilišta materijala potrebnih za takve projekte? Nije dobro da Hrvatska industrija propada. Ona treba opstati i poslovati sukladno zakonima o zaštiti okoliša, zadovoljavati europske standarde. Uvijek se govori da su ciljevi zaštite okoliša u suprotnosti s gospodarskim ciljevima. Ja ne smatram da je to tako, treba pametno razvijati sustav i treba biti odgovoran i prema gospodarskim, i interesima šire zajednice, i prema našim resursima, odnosno okolišu.
Kada bismo na ulicama mogli ugledati ove hrvatske električne automobile iz DOK-ING-a? To nije pitanje za mene.
Ali opet, bila bi velika pobjeda i Vašeg resora kad biste počeli mijenjati automobile koji jako zagađuju onima na električni pogon. Oni imaju taj pilot-projekt, ali ovo ministarstvo nije resorno ni za pitanja energetike, ni poljoprivrede, ni turizma, a sve su to djelatnosti kroz koje se politika održivog razvoja i zaštite okoliša učinkovito može realizirati. Ovo ministarstvo će biti glavno koordinativno tijelo u kojem ćemo s vrlo razrađenim mjerama i politikama ići prema drugim resorima koji su neposredno nadležni, kako bismo na što je moguće lakši način implementirali obaveze koje su pred Hrvatskom u smislu vrlo zahtjevnih direktiva i međunarodnih konvencija koje smo ratificirali u parlamentu. Ja se nadam da će suradnja biti uspješna, ali mi nećemo pisati ni zakon o obnovljivim izvorima energije ni o ekološkoj poljoprivredi.
Jasno mi je da ministri moraju surađivati na pitanjima koja se protežu preko više resora, ali imate li kakav plan za te automobile? Prvo, presladak je, drugo, hrvatski je proizvod pa je njegova prodaja dodana vrijednost, treće, riješili biste se dijela uvoza nafte... Zašto ga gledamo već godinama i divimo se, a ne radimo ništa da ga privedemo svrsi? Mi smo u Planu 21 predlagali određene mjere za ozelenjivanje prometa. Te mjere idu u smjeru drugačijeg sustava trošarina koji bi bio ekološki osjetljiviji. Trenutno počiva na snazi motora, a mi smatramo da treba biti vezan za emisije koje vozilo ispušta u zrak, odnosno koliko je prijateljski prema okolišu. Još jedan način poticanja je – jer mi kao država ne možemo poticati proizvođača, tj. DOK-ING – ulaganje kroz poticanje inovacija i tehnologija i mislim da ćemo razraditi dobre mjere. Nadam se da će resorna ministarstva to i implementirati. Obvezuju nas pravila i EU i Svjetske trgovinske organizacije o jednakim pravilima igre na tržištu. Zato se i cjelokupna priča i problemi sa subvencijama brodogradnji i događaju, pa moramo biti pažljivi i paziti na koji će način država subvencionirati određene zelene projekte.
U principu, prikriti subvencije kroz ulaganja u inovacije? Tako je.
Nije li to malo bez veze od strane EU? Zašto kočiti nešto što može poboljšati ne samo gospodarsku sliku Hrvatske, nego riješiti dio problema koji ima civilizacija? To su utvrđena pravila igre i moramo ih prihvatiti ako želimo biti članica tog kluba. Inzistira se na poštenoj tržišnoj utakmici u kojoj nijedan subjekt neće biti u privilegiranoj situaciji zato što mu država direktno pomaže.
S obzirom da EU nameće disciplinu državnog proračuna, ne bi li bilo dobro da dopusti državi da ulaže u gospodarstvo na najbolji način koji joj padne na pamet? EU vas ne ograničava u tom dijelu. To su pravila zajedničkog tržišta, ali vi možete razvijati gospodarske prioritete koje želite i ne bi se to tako trebalo interpretirati. Vi kao država možete kroz razvijanje novih tehnologija i ulaganja u inovacije potaknuti gospodarstvo u željenom smjeru.
Na isti način na koji Njemačka potiče svoju brodogradnju? Tako je.
O razlozima odustajanja od najave Vesne Pusić da će referendum biti odgođen, koju je dala neposredno nakon izbora... To je pitanje za gospođu Pusić. Nisam se tim posebno bavila, ali mislim da je Hrvatska tijekom cjelokupnog ovog razdoblja imala prilike dosta toga saznati o EU. Oni koji su za, zaokružit će 'za' bez obzira na duljinu kampanje i informacije koje im pružite, a oni koji su protiv, glasat će protiv toga. Mislim da je veći strateški interes da taj referendum odradimo što je prije moguće.
O rješenju problema ispuštanja sastojaka Sumameda u potok Gorjak, a time i u Savu... Za sve industrije, pa i Plivu, Ministarstvo okoliša će inzistirati na poštivanju svih standarda i propisanih procedura. Ukoliko to industrije neće odrađivati, bit će kažnjene i bit će dovedene u red tako da poštuju te propise. Ispuštanje ovih otpadnih voda u kanal je u nadležnosti Ministarstva poljoprivrede, odnosno Vodopravne inspekcije, a kad se ide u nadzore tog tipa, na teren ide i sanitarna inspekcija, dok Ministarstvo okoliša daje rješenje o prihvatljivosti zahvata na okoliš i kontrolira provedbu procjena koje se tiču neposredno naše nadležnosti.
O opasnostima ispuštanja antibiotika u Gorjak za vodocrpilišta iz kojih piju Zagrepčani te mogućnosti razvoja 'superbakterija'... U svakom slučaju, nije dobro. Ukoliko oni nemaju nikakvo pročišćavanje i ako otpuštaju otpadne vode iz tehnoloških procesa na taj način, naravno da je to izuzetno opasno i nadam se da ta industrija to ne radi.
O PET ambalaži i ostalom ambalažnom otpadu... Kada govorimo o ambalažnom otpadu, svi su silno osjetljivi na PET ambalažu, što je suludo, jer je ona manji dio ambalažnog otpada. Mi svakodnevno koristimo i šampone, ulja i različite tekućine koje dolaze u ambalaži koja nije obuhvaćena ovakvim sustavom.
