Iako prema većini anketa Vojislav Koštunica, predsjednik Demokratske stranke Srbije i predsjednički kandidat udružene Demokratske opozicije Srbije (DOS) uvjerljivo vodi ispred predsjedničkog kandidata koalicije Socijalističke partije Srbije (SPS) i Jugoslovenske levice (JUL) i velike su šanse da pobijedi u prvom ili drugom krugu, pitanje je hoće li uspjeti pobjedu u glasačkim kutijama pretvoriti u pobjedu prema izbornim rezultatima i hoće li onda sadašnja vlast (čitaj: Milošević) priznati tu pobjedu.
Treba primijetiti da Koštunica ima veći broj pristalica od koalicije koja ga podržava (mada od nekih ima ograničenu podršku samo kao simbol promjena: ?Začepite nos, ne budite gadljivi i glasajte za oporbu!?). Razlozi za to su višestruki, a jedan od njih je i to što je Koštunici sklon i znatan broj inače neopredijeljenih glasača. U slučaju održavanja drugog kruga na njega će izaći mnogi apstinenti, kao i ?bojkotaši? iz Crne Gore, ohrabreni mogućnošću slamanja Miloševićeve aureole nepobjedivosti. To znači da bi u drugom krugu Milošević mogao računati još samo na maksimalno 300 000 glasača Šešeljeva Tomislava Nikolića. Za to vrijeme Vojislav Koštunica može se nadati da će dobiti veći dio glasova SPO-ova Vojislava Mihajlovića (oko 300 000), znatan dio glasova Nikolića (najmanje 10 000) i priliv novih glasova (oko 100 000 iz Crne Gore i 200 000 ohrabrenih iz Srbije).
Apsolutni zenit Slobodana Miloševića u drugom krugu je 2.5 milijuna glasova koliko je imao i 1992. godine kada ga je, također, podržavala SRS u borbi protiv Milana Panića. Granice broja glasača Vojislava Koštunice je teže odrediti, ali ako zbrojimo pristalice pojedinih stranaka i koalicija imamo: SZP (oko 1 000 000), SPO (oko 400 000), DSS (oko 300 000), stranaka iz Vojvodine (oko 250 000), koalicije DAN (oko 200 000), Socijaldemokratije (oko 150 000), dijela simpatizera SRS (oko 150 000), potencijalnih glasača u Crnoj Gori (oko 100 000) i drugih manjih stranaka kao PDS, SDA, KŠ, SDU, SNS, SLS, SDS... (oko 200 000), kao i određen broj neopredijeljenih kojima je Koštunica prihvatljiviji od Miloševića (oko 100 000), dolazimo do znamenke veće od 2.8 milijuna glasova. Razlika između 2.5 i 2.8 milijuna glasova je tolika da se može pomutiti samo uz neku ekstremnu (dodatnu, pored one koju unaprijed računamo u onih 2.5 milijuna) krađu koja se elementarnom kontrolom može spriječiti.Nije bez razloga pokret ?Otpor? svoju kampanju za izlazak na izbore, u suradnji s grupom G-17, naslovio ?Gotov je!?
Podsjetimo da Predsednik SRJ po važećem Ustavu (koji Milošević sa svojim većinama u Skupštini SRJ opet može promijeniti), između ostalog, predlaže mandatara i sastav Savezne vlade, predsjedava Savjetom odbrane i komandira VJ u slučaju ratnog stanja (izgleda da bi VJ trebala početi sa pripremama za ustoličenje novog "Vrhovnog komandanta").
Ne treba zaboraviti da se istodobno s predsjedničkim, 24. rujna održavaju i lokalni i parlamentarni izbori, koji dodatno kompliciraju cijelu situaciju oko matematike, što otvorene a što zakulisne, vezane za moguće rezultate. Što se lokalnih izbora tiče, postoji samo nekoliko većih općina kod kojih vlast ipak može osvojiti DOS. Te općine su: Subotica, Bečej, Kikinda, Sombor, Novi Sad, Pančevo, Kragujevac, Čačak, Kraljevo, Novi Pazar i Niš. SPO ne može očekivati pobjedu ni u jednoj većoj općini. Vrlo neizvjesna i gotovo nemoguća za prognoziranje, a po simbolici prilično značajna borba će se voditi za Beograd i većinu beogradskih općina. Tu možemo očekivati da će anti-režimske snage sačuvati jedino Vračar i Stari Grad. Zbog nejedinstvenosti, demokratske snage najvjerojatnije prepuštaju općine poput Užica, Požege i Pirota, ali i ispuštaju priliku da osvoje i nove općine poput Valjeva, Šapca, Zrenjanina, Vršca, Jagodine, Kruševca, a možda čak i Leskovca ili Smedereva.
Ukratko, po pitanju izbora za općinske organe vlasti opozicija će najvjerojatnije biti gubitnik.
Međutim, utisak o uspješnosti oporbenih stranaka će se po svoj prilici popraviti na izborima za Skupštinu Vojvodine, gdje DOS prema sadašnjem raspoloženju građana, u najgorem slučaju, može debelo smanjiti sada ogromnu prednost režima u ovoj Skupštini (SPS i JUL imaju 2/3 većinu u ovom tijelu). U slučaju da DOS osvoji većinu u ovom tijelu širom će se otvoriti vrata nove krize, jer je izvjesno da će se pojačati želje za samostalnom Vojvodinom, pogotovo ako ne dođe do nikakve promjene u konstelaciji snaga na ostalim mjestima odlučivanja. Koliko će poslanika koje stranke ući u skupštine odlučivat će o mnogo čemu, a tu nema prebacivanja glasova u drugom krugu. Pored DOS-a i koalicije SPS/JUL, na izborima Ťprave gužvuť i ekstremno desna Šešeljeva Srpska radikalna stranka, ekstremno politički kameleonski Draškovićev Srpski pokret obnove (SPO) i ekstremno nezainteresirani Crnogorci, koji svojim odbijanjem bilo kakve veze s izborima prave smutnju oko broja glasača. Naravno, nogo veću zbrku izaziva ogroman broj glasača iz redova kosovskih Albanaca, koji su zadnji put glasali na srpskim izborima još sedamdeset i neke, i za koje se uopće ne zna ni koliko ih ima: zadnji popis stanovništva kojim su i oni bili obuhvaćeni izrađen je 1964. Do sad su oni služili Miloševiću kao virtualni glasači, donoseći kandidatima SPS-a fantastične 80-postotne i 99-postotne rezultate u svojim izbornim jedinicama.
Sad su glasački popisi s Kosova, zbog glasanja Srba izbjeglih odatle, elegantno pridodani Pirotu i Vranju, s mogućnošću višestrukog glasanja bez ikakve kontrole. Što se kontrole tiče, politički poželjno ujedinjenje oporbe donosi i probleme prilikom nadzora izbora: DOS će imati pravo na po jednog kontrolora na biračkom mjestu, bez zamjenika, što znači da samo npr. mokraćni mjehur od čelika onemogućava izostanak od minutu-dvije, sasvim dovoljne za izbornu prijevaru. . . Mnogobrojnim Ťmrtvim dušamať na izbornim popisima priključilo se tijekom Miloševićeve vladavine i nekih pola milijuna njegovih protivnika koji su, suočeni s beznađem, Ťglasali nogamať i danas su u Kanadi, Australiji i slično. Izborna krađa, koja se može uračunati i tolerirati na predsjedničkim, mogla bi mnogo više značiti na parlamentarnim izborima. Kod parlamentarnih izbora, za oba vijeća savezne skupštine sadašnja vlast je u startu u ogromnoj prednosti zbog Kosova i Crne Gore, čiji ?virtualni? glasovi će biti raspoređeni po načelu ?Tako treba!? (službeni moto SPS-a, poput HDZ-ova ?Zna se!?). Uz uobičajenih dvadesetak posto građana Srbije koji će uvijek biti za njega (?Sloba do groba!?), lako je ?naštimati? rezultat tako da Milošević, čak i u slučaju da izgubi izbore za predsjednika SRJ (što je zaista realno), preko dvotrećinskih većina u oba vijeća Skupštine SRJ može imati apsolutnu kontrolu nad svim relevantnim odlukama, jer će opet moći mijenjati i Ustav po potrebi.
U tom je slučaju jedina nada za demokratske snage da poraz na izborima toliko oslabi Miloševićev autoritet da se počne osipati i njegova realna moć, a po sistemu domina i cijeli lanac kontrole. U toj varijanti bitna je i uloga politički marginalnog, ali ekonomski i faktički izuzetno moćnog JUL-a njegove supruge, kao i njeni tvrdokomunistički stavovi prema demokratskim institucijama poput priznavanja izbora čak i kad se na njima izgubi. Birači Srbije, sluđeni desetogodišnjom, što mekom što tvrdom, diktaturom Slobodana Miloševića, imaju priliku 24. rujna odlučivati o veoma bitnim stvarima koje se tiču budućnosti zemlje u kojoj životare. Ukoliko opet ne dopuste svim nabrojanim faktorima da ih ometu u tome.
