Sumnju u to pobuduju podaci Ureda pucke pravobraniteljice prema kojima su se lani prituzbe gradana s dusevnim smetnjama najvise odnosile na prisilnu hospitalizaciju.
Desno orijentirani aktivist Franciskovic zbog posjedovanja oruzja proveo je devet mjeseci u trima ustanovama - Remetincu, zatvorskoj bolnici u Svetosimunskoj i psihijatrijskoj bolnici u Popovaci nakon sto je po pisanju medija ministru unutarnjih poslova Ranku Ostojicu na drustvenoj mrezi porucio da ce ga objesiti na banderu zajedno s ostalim veleizdajnicima.
Franciskovicu je potom u pretrazi stana pronadeno oruzje te je u sudskom postupku poglasen neubrojivim i opasnim za okolinu zbog cega je na nekoliko mjeseci prisilno hospitaliziran.
Takav postupak osudili su njegovi istomisljenici, ali i udruge za zastitu ljudskih prava, no jesu li Franciskovicu prekrsena prava odlucit ce Ustavni sud kojem je njegova braniteljica podnijela tuzbu.
Iako se moze smatrati opravdanim da neubrojive osobe za koje se utvrdi da su opasne za okolinu trebaju biti hospitalizirane, postavlja se pitanje da li zakonska regulativa u dovoljnoj mjeri stiti njihova prava.
Osim zbog slucaja Franciskovica to pitanje mediji su problematizirali i zbog primjera u kojima su, primjerice, supruge mocnih osoba zavrsavale na prisilnom lijecenju.
Kad je rijec o zakonskoj regulativi, Ured pucke pravobraniteljice smatra da je potrebno ojacati kontrolne mehanizme za sprjecavanje mogucnosti krsenja ljudskih prava osoba s dusevnim smetnjama, prije svega izmjenama Zakona o zastiti osoba s dusevnim smetnjama, Prekrsajnog zakona te pravilnika kojim se ureduju i uvjeti koje moraju ispunjavati psihijatrijske ustanove u kojima se provodi prisilan smjestaj.
Zbog nedostatka zatvorenih odjela neke osobe se fizicki sputava
Primjerice, jedan od razloga neujednacenog postupanja prema prisilno hospitaliziranim osobama s dusevnim smetnjama je i cinjenica da neke ustanove nemaju zatvoreni odjel na kojem se treba provesti mjera prisilnog lijecenja, sto je jedan od razloga da se prema pacijentu primjenjuje sredstvo fizickog sputavanja.
Kako bi se ubuduce izbjegle takve situacije, Ured je uputio preporuku Ministarstvu zdravlja da se u pravilniku o minimalnim uvjetima u pogledu prostora, radnika i medicinsko-tehnicke opreme za obavljanje zdravstvene djelatnosti, trebaju propisati uvjeti kojima moraju udovoljavati sve zdravstvene ustanove za obavljanje specijalisticko-konzilijarnog i bolnickog lijecenja iz podrucja psihijatrije.
Vezano za prijedlog Zakona o zastiti osoba s dusevnim smetnjama, koji je u postupku donosenja, Ured ocjenjuje da sadrzi snaznije kontrolne mehanizme od kojih ocekuje da u znacajnoj mjeri smanje mogucnost zloporabe instituta prisilnog smjestaja.
Ured upozorava pritom da postojeci zakon sadrzi institut "smjestaja bez pristanka" koji omogucava da se dio osoba s dusevnim smetnjama hospitalizira bez njihove suglasnosti i sudske kontrole, sto smatra dvojbenim.
Tako su u nekim slucajevima, uz suglasnost centara za socijalnu skrb, mogle biti hospitalizirane osobe koje nisu bile lisene poslovne sposobnosti, a prema misljenju psihijatra nisu bile sposobne dati svoj pristanak na smjestaj. S druge strane, osobe lisene poslovne sposobnosti mogle su biti smjestene, uz suglasnost skrbnika, u psihijatrijsku ustanovu bez vlastite suglasnosti i usprkos ponekad vrlo izrazenom protivljenju.
Predlozeni zakon vraca prisilni smjestaj pod sudsku kontrolu
Novi prijedlog Zakona u tom smislu cini pomak i vraca pod sudsku kontrolu smjestaj osoba s dusevnim smetnjama koje nisu sposobne dati pristanak, smatra Ured, napominjuci da radi jace pravne sigurnosti tih osoba, treba predvidjeti i da vrste mjera prisile moraju biti propisane zakonom, a ne podzakonskim aktom.
Opcenito, sto se tice prituzbi gradana u odnosu na zastitu prava osoba s dusevnim smetnjama, tijekom 2013. one su se ponajvise odnosile na prisilnu hospitalizaciju, navodi Ured.
Ured je zbog toga u konkretnim slucajevima Ministarstvu zdravlja i Ministarstvu pravosuda upucivao preporuke koje su se odnosile na jacanje kontrolnih mehanizama u situacijama koje mogu predstavljati opasnost za krsenje ljudskih prava osoba s dusevnim smetnjama.
Ured je zaprimao i prituzbe na uzimanje psihofarmaka, odnosno krsenje prava pacijenta na suodlucivanje, odnosno na prihvacanje ili odbijanje pojedinog dijagnostickog, odnosno terapijskog postupka.
Iako bi se se moglo zakljuciti da se prisilna primjena farmakoloske terapije odnosi samo na pacijente koji su prisilno hospitalizirani, Ured je dobio obavijesti i o slucajevima koji mogu ukazivati na nedobrovoljnu medikaciju, a da se ne radi o prisilnoj hospitalizaciji.
Ured pucke pravobraniteljice je dosad u vise navrata postupao po pojedinacnim prituzbama osoba s dusevnim smetnjama, njihovih obitelji te udruga, na nacin smjestaja osoba s dusevnim smetnjama u psihijatrijske ustanove te na tretman osoba u domovima, ispitujuci zakonitost postupanja nadleznih tijela.
Odvjetnica Ines Bojic je zbog krsenja Franciskovicevih prava podnijela u veljaci ustavnu tuzbu jer smatra da su mu prekrsena prava na posteno sudenje i ravnopravnost u postupku.
Bojic upozorava da je Franciskovic podvrgnut vjestacenju bez upozorenja da bi rezultati tog postupka mogli utjecati na njegovu daljnju sudbinu.
Franciskovic u dobroj vjeri iznosio stavove o svjetskom poretku
"On je u dobroj vjeri iznosio svoje zivotne stavove i misljenje o svjetskom poretku, gospodarstvu, politici, Bibliji i vjeri da bi mu na koncu temeljem toga bila utvrdena paranoidna sizofrenija", kazala je njegova odvjetnica koja je zbog krsenja prava u tom slucaju u veljaci podnijela ustavnu tuzbu.
"Ako vam netko postavi dijagnozu imate pravo traziti da se imenuje drugi vjestak", kazala je Bojic, dodavsi da to nije bio jedini primjer krsenja prava u njegovom slucaju.
Franciskovic nije proglasen krivim zbog nezakonitog posjedovanja oruzja nego neubrojiv. U takvim se situacijama ne izricu kazne vec se procjenjuje treba li osoba biti podvrgnuta lijecenju i lisena slobode. Kod Franciskovica je bila procjena da je opasan za okolinu pa je nakon mjesec dana boravka u Remetincu i tri mjeseca u Svetosimonskoj doneseno rjesenje kojim je upucen u Popovacu, otkud je pusten 3. svibnja.
Bojic zakljucuje kako je taj slucaj na kraju imao dobar epilog, no istodobno upozorava kako je njezin dojam da to nije usamljen slucaj krsenja prava zbog cega se gradani na tjednoj bazi obracaju Kuci ljudskioh prava.
Okrivljenici su cesto suoceni s problemima jer nemaju adekvatnu obranu, a osim toga cesto nisu upoznati s sudskim spisom i pravima, dok oni imucniji mogu bolje proci jer mogu obabrati odvjetnika, kaze Bojic.
Problem je i dugotrajno zadrzavanje u ustanovama, a cesto se dugo ceka i ishod drugostupanjskih odluka i rjesenja o premjestanju. Jednom kad se utvrdi da je osoba neubrojiva moze se dogoditi da se dugo ceka transfer u psihijatrijsku bolnicu na ljecenje. To prati i nedostatak prava na drugo lijecnicko misljenje, sporne terapije i uvjeti u bolnicama, iz kojih zatvorene osobe cesto nemaju mogucnost izlaziti na zrak.
Krsenja prava u psihijatrijskim ustanovama tema i okruglog stola
Krsenja prava osoba u psihijatrijskim ustanovama jedna je od tema o kojoj ce biti rijeci na okruglom stolu o stanju ljudskih prava u 2013. koji u ponedjeljak organizira Kuca ljudskih prava.
Kad je rijec o konkretnim slucajevima, Ured se ne upusta u komentiranje sudskih postupaka niti ulazi u sadrzaj psihijatrijskih dijagnoza, vec, cijeneci neovisnost sudbene vlasti i postujuci integritet lijecnicke struke promatra pojave i postupke u cjelini, s gledista zastite ljudskih prava osoba s dusevnim smetnjama.
Pravobraniteljica je tako postupala i povodom zamolbe Hrvatskog drustva za zastitu i promicanje ljudskih prava koje mu je proslijedilo prituzbu roditelja Franciskovica radi krsenja prava njihovog sina i postavljene dijagnoze dusevne bolesti. Njezino postupanje odnosilo se na propitivanje zakonitosti postupanja nadleznih tijela, prije svega Zatvorske bolnice u Zagrebu.
Ured je roditelje Franciskovica uputio na mogucnosti koristenja pravnih lijekova te drugih postupaka za njegovu zastitu, ukljucujuci i trazenje misljenja sukladno Zakonu o zastiti prava pacijenata.
Ured zakljucuje kako je vazno da o procesu donosenja propisa koji reguliraju ovako delikatno podrucje, ali i njihovoj adekvatnoj provedbi, bude cjelovito informirana strucna, ali i sira javnost. Medutim, istovremeno, veliku vaznost treba dati i zastiti privatnosti osoba s dusevnim smetnjama te izvjestavati o problemima s kojima su suocene, bez da ih se time dodatno viktimizira.
